Partizan je pristran. Nastao je u Italiji (kao pojam, naravno): partigiano je, kako je još 1442. tumačio Rinaldo degli Albizzi, “branitelj jedne strane ili jedne stranke“ (tal. “parte“, od latinske riječi “pars“ = dio, strana). Nedugo zatim je partigiana bila oružje donekle slično helebardi: koplje srednje duljine sa završetkom u obliku dvosjeklog mača, čime se možda objašnjavala i priroda tog (i ne samo tadašnjeg) strančarenja.
“Partigiano“ je još u XV. stoljeću preuzet u francuski kao “partisan“ (po istome fonetskom obrascu po kojemu je “parmigiano“ postao “parmesan“). U Francuskoj je značio i pristašu, ali i “slobodnog strijelca“.
U tridesetgodišnjem ratu eno ga u njemačkome (također “partisan“). Kao “partyzant“ obreo se u poljskome u XVIII. stoljeću, a za napoléonskih ratova ušao je u ruski kao “partizan“, gerilac protiv francuskih okupatora, a gotovo stoljeće i pô kasnije uskrsao je ondje u borbi protiv njemačkih okupatora i odmah, na krilima proleterskog internacionalizma, preko Jugoslavije (“partizan“) vratio se u Italiju.
“Parmezan“ je imao kraći i finiji put: s francuskom kuhinjom preko Beča ravno u nas.
“Partizanu“ Skok nalazi srodnike na raznim stranama. To su, na primjer, “parat“ u Istri (gdje znači dio) i “parta“ u Poljicima (strana, a i stranka), te “parçogna“ u labeatskome dalmatskome u Dubrovniku, Kotoru i Budvi (dioba nekretnina). Daljnja rodica je parcela (> “particella“, čestica).