Emotivno i dugotrajno pismo uz priloženi video-materijal poslala je Ines Ibbou, trenutno 620. tenisačica svijeta. Poslala ga je Dominicu Thiemu, jednom od najboljih mladih igrača na ATP Touru. Motiv? Njegova izjava o tome kako nije spreman pomoći mladim tenisačicama i tenisačima jer se neki od njih ne trude dovoljno.
Pismo 21-godišnje alžirske tenisačice prenosimo u cijelosti:
Dragi Dominic,
Nakon tvoje izjave pitala sam se kakva bi moja karijera bila, a time i moj život, da sam na tvom mjestu. Da, kako je biti Dominic Thiem? Zamišljala sam kako je bilo imati roditelje koji su teniski treneri kada sam prvi put sa šest godina uzela reket u ruke i zaljubila se, dok sam ja odrastala u predgrađu Alžira u vrlo skromnoj obitelji s roditeljima koji nisu imali nikakve veze sa tenisom.
Ne mogu ne misliti da mi to ne bi pomoglo, ali ne mogu tebe za to kriviti. Prestala sam misliti o tome jer, na kraju krajeva, ne biramo gdje smo rođeni. Sada shvaćam koliko sam blagoslovljena time što sam imala roditelje poput svojih koje volim najviše i koje ne bih mijenjala ni za što na svijetu.
Znaš, u mojoj zemlji ženi nije lako postati sportašicom i jako sam zahvalna rodtieljima koji su se žrtvovali za mene i vjerovali u moj san. Iako nisu bili treneri, barem smo mogli računati na lokalne terene... Ups! Jesi li znao da su u Alžiru ITF juniorski turniri vrlo, vrlo rijetki i da ne postoji nijedan profesionalni turnir, nijedan trener na međunarodnoj razini, čak niti jedan teren u zatvorenom prostoru?
Ne znam kako je tebi bilo, ali kod nas ako pada kiša tjedan dana, vježbamo bekhend u teretani. Ni ne govorim o kvaliteti terena i infrastrukture, nismo ni znali hoćemo li igrati na zemlji, travi...
Ne shvati me pogrešno, to me nije spriječilo da izgradim put i da budem jedna od najboljih na svijetu s 14 godina, i tih godina sam uzela prve WTA-bodove pobjedom na turniru s nagradnim fondon od 10.000 dolara. Prilično impresivno, zar ne? Kao i ti, došla sam u vrh ITF juniorskog ranga, bila sam 23. na svijetu, nije loše za nekog iz Afrike? Nije bilo vjerojatno, novinari su me zvali “teniskim čudom“, vrlo malo Afrikanaca to uspije, a nitko iz moje zemlje.
Da sam tada bila dio tvog čarobnog svijeta, vjerojatno bih skrenula pažnju mnogih sponzora i teniska federacija bi se brinula o meni. Ali nije se dogodilo tako. Sponzori, kažeš? Nike, Adidas, Prince, Head, oni ni ne postoje u Alžiru. Osim malo opreme i podrške lokalnih malih kompanija, dobivala sam samo minimum za pokrivanje sudjelovanja na juniorskim turnirima.
Pitala sam se što bi se tada dogodilo sa mnom da sam bila u tvom okruženju i u tvojim pravilima – npr, da odlučim kada je najbolje početi s profesionalnim igranjem? Koja su pravila? Nitko u Alžiru nema pojma. Najbolja igračica u zemlji, ali nijedan cent... Ironično, zar ne misliš? To se ne bi dogodilo u tvojoj zemlji ili bilo gjde u Europi?
Ali kažu da se iz mraka rađa svjetlost. Kada se sve raspadalo i vodilo me ka kraju karijere, imala sam sreće da mi netko pruži ruku, ljude koji su se brinuli o meni i pružili mi vitalni minimum kao što su hrana, mjesto za spavanje na turnirima ili u svakodnevnom životu. Drugi su mi pomogli s opremom, a neke divne duše s mojom kondicijom. Bilo je beznadno, ali postala sam profesionalac.
Međutim, život je nekada surov i ozljedila sam se u najgore moguće vrijeme, u vrijeme kad je ITF promijenio pravilo. Nisam sigurna je li to utjecalo na tebe, ali koga briga?! Financijski resursi su ključni da se vratiš u formu, to sam zaista osjetila u tom trenutku. Ali opet me to nije zaustavilo – usprkos svemu, uspjela sam se vratiti, danas imam 21 godinu i oko 600. mjesta sam na WTA listi. I dalje se nadam da ću ostvariti san za koji sam žrtvovala kroz djetinjstvo, školovanje, tinejdžerski i obiteljski život, prijatelje, rođendane, odmore, sve!
Pitam se Dominic, kako je imati trenera na putovanjima, osobnog kondicijskog trenera, fizioterapeuta, trenera za mentalnu pripremu? Većinu vremena sam sama, usamljena dama koja putuje najjeftinijim kartama. Žrtvujem vrijeme, trening i oporavak samo kako bih se prijavila za jednostavnu vizu, potrebna mi je za manje-više svako mjesto na koje putujem i to je još jedno opterećenje za budžet. Mijenjaš li beton i zemlju iz tjedna u tjedan, završavaš li turnir s rupama u tenisicama kao ja?
Dominic, kakav je osjećaj dati poklon roditeljima kao što ja želim, kakav je osjećaj vidjeti ih više od jednog tjedna u godini, proslaviti rođendan s njima? Sve te žrtve dio su igre, to je točno, ali teren treba odlučiti o ishodu moje karijere, ne novac. To je potpuno nepošteno.
Konstantno se borim svakog dana u tišini sa svime time. Dragi Dominic, za razliku od tebe, mnogi dijele moju realnost. Samo podsjetnik – nismo zbog tvog novca preživjeli do sada. I nitko te ništa nije tražio, incijativa je potekla od velikodušnih igrača koji su momentalno pokazali suosećanje tom divnom gestom. Ovo je izazovno vrijeme koje otkriva tko smo u stvari – pomoć igračima je pomoć tenisu da preživi. Dominic, nismo tražili ništa od tebe, osim malo poštovanja prema našem žrtvovanju. Igrači poput tebe čine da se držim za svoj san – molim te, nemoj to upropastiti - poručila mu je Ibbou
My open letter to @ThiemDomi
— Ines Ibbou (@InesIbbou) May 9, 2020
Some other voices have to be heard also... #improveTennis #Savetennis @ITF_Tennis @ITFprocircuit @WTA @atp @BBCSport @lequipe @TennisEurosport @ajplusfrancais @ajplus https://t.co/pqy9mOxkmQ