Za nekoga kojega su neki sunarodnjaci javno etiketirali teškim za suradnju i s njim vodili žestoke dugogodišnje medijske ratove, Leander Paes u razgovoru za Sportske novosti pokazao se potpuno drugačijim. Pristupačan, pričljiv, opušten... pa je tako umjesto zatraženih deset minuta, bez problema ostao sjediti i pričati 25 minuta.
Leander Paes živuća je teniska legenda, s najviše pobjeda (44) u mečevima Davis Cupa u povijesti, sedmerostruki olimpijac, osvajač 18 Grand Slam naslova i gomile ostalih turnira, priznanja, trofeja… Ovo mu je čak 30. profesionalna sezona, ujedno i posljednja kako je sada već 46-godišnjak iz Calcutte najavio prije nekoliko mjeseci.
Pri tome je kroz tenis svijet prošao uzduž i poprijeko po nekoliko puta, ali eto dogodilo se da je tek sada, u smiraji karijere prvi put stigao u Hrvatsku.
Goran je pravi šampion
- Istina, ni sam ne mogu vjerovati da mi je ovo prvi dolazak u Hrvatsku i Zagreb, ali sretan sam što sam ovdje - počeo je Paes.
Nije bio u Hrvatskoj, ali susretao se s Hrvatima puno puta u karijeri, s nekima je dugo godina prijatelj, pa kaže da dobro zna naš mentalitet.
Rojhit Rajpal i Leander Paes.
- Znam da vi Hrvati imate dobar smisao za humor, ali doista imate i čudesne fizičke predispozicije za sport. Znam da je Dražen Petrović vaš, da imate sjajne nogometaše... Visoki ste, snažni, imate volju za radom, a to je dobitna kombinacija za uspjeh u sportu. I nevjerojatno je da ostvarujete toliko velikih uspjeha sa samo 4 milijuna stanovnika, toliko ima samo moja ulica u Indiji ha ha ha
No, neke važne susrete na teniskom terenu protiv Hrvata ne pamti nužno po dobrom. Recimo, prvi takav slučaj bio je još 1992. na Olimpijskim igrama u Barceloni. U četvrtfinalu su on i Ramesh Krishnan naletjeli na dva Gorana, Prpića i Ivaniševića.
- Ah, Ivanišević je moj stari prijatelj, imam veliko poštovanje za njega jer njegova karijera, cijeli život zapravo posebna su priča. Poteškoće kroz koje je prolazio i sav trud koji je uložio pa gubio tri finala Wimbledona od Agassija i Samprasa i da se onda uspije dignuti poslije svega i na koncu s pozivnicom postati wimbledonski pobjednik... To je baš posebna, velika priča, a Goran je za mene jedan od najvećih svjetskih šampiona. I volim ga jako jer je odlična osoba. A što se tiče Barcelone, to su bile moje prve Igre i doći tako blizu medalje već na debiju, sa 19 godina meni je bila velika stvar. No, sjećam se da je baš Ivanišević taj dan protiv nas igrao fenomenalno, sve mu je išlo…
Nije to jedini put da su mu se Hrvati ispriječili na OI, 12 godina kasnije Ivan Ljubičić i Mario Ančić ‘’oteli’’ su njemu i Maheshu Bhupathiju broncu, no toj borbi prethodila je Paesova životna borba.
- Osvojio sam 2003. Wimbledon u mješovitim parovima s Martinom Navratilovom, iako sam se osjećao jako loše tih dana. U nedjelju sam dizao pehar, a ponedjeljak sam bio u bolnici na pregledima i dijagnosticirali su mi u prvi tren rak. Na kraju se ispostavilo da nije rak već nekakav parazit, ali svejedno sam se morao mjesecima liječiti i imao sam sreću da sam preživio, nisam bio siguran ni hoću li moći igrati tenis ponovo. Vratio sam se, ali morao sam skinuti kilažu i puno raditi da bih spreman dočekao Igre u Ateni. I zato je prilika da se opet borim za medalju za mene bila sjajna stvar, u polufinalu smo izgubili od Nijemaca Kiefera i Schüttlera, a onda smo morali na Ljubičića i Ančića za broncu.
U meč koji je prerastao u pravi ponoćni triler i ušao u legendu, što se nas tiče, na baš i za Paesa i Indijce.
Nisam imao s kim igrati
- Odigrali su oni fantastično, no i morali su jer ja i Bhupathi smo bili uigrani par, dok su oni bili prvenstveno singl igrači, ali sjećam se da su servirali čudesno, reternirali čudesno, a kad smo mi imali meč-loptu Ančić je iščupao nemogući volej koji je završio na liniji. Izgubili smo, ali moram reći da su Ivan i Mario stvarno zaslužili tu medalju, kao i Goran i Goran u Barceloni.
Jesu li vam se Hrvati s tim pobjedama toliko “zamjerili” da ste malo igrali zajedno s Hrvatima na Touru, službeno zapravo samo s jednim, Antonijem Šančićem prije tri godine i to je sve?
- Hrvatska je uglavnom imala singl tenisače, tek su se posljednjih godina pojavili Dodig, Pavić, Škugor... tako da zapravo kroz veći dio karijere nisam imao ni priliku igrati s Hrvatima. Iako, bilo je blizu da zaigram s Dodigom, pričali smo o tome i to bi bila fantastična kombinacija, siguran sam. S Pavićem također, da igramo skupi bili bismo sjajni, Franko je također sjajan u paru...
Zato je podosta puta igrao protiv njih na Touru, eto i prošloga tjedna protiv Ivana Dodiga kojeg je izbacio iz turnira u Dubaiju, a protiv Hrvata će vjerojatno i opet u subotu u Zagrebu. Dapače, moglo bi se vrlo lako dogoditi da zaigra kontra Mate Pavića, Splićanina koji je rođen godinu dana nakon već spomenute Barcelone i OI na kojima je Paes igrao.
- Da, moguće je, vidjet ćemo i bit će mi drago jer Mate je cool mladić, zabavan, uvijek dobro raspoložen. U dobrim smo odnosima, jako mi je simaptičan, ali i na terenu je odličan, vjerujem da može biti višestruki Grand Slam pobjednik. Već zapravo ima nekoliko titula u paru i miksu, ali još ih je puno pred njim u godinama koje dolaze.
Paesove teniske uspjehe teško je pobrojati, ima li toj silnoj kolekciji neki trofej koji mu je najdraži ili zbog nečega najposebniji?
- Teško je izabrati, bilo je tu svega, i Grand Slamovi i olimpijska medalja... Svi imaju neko značenje. Zahvalan sam i sretan što sam imao ovakvu karijeru, ponosan sam što sam predstavljao svoju domovinu, što je i velika odgovornost, ali i prelijepa stvar jer igraš za 1,4 milijarde ljudi. I to sam radio 30 godina, baš ovdje u Zagrebu obilježit ću zapravo 30. godinu nastupanja u Davis Cupu. Debitirao sam 2. veljače 1990., dobili smo Japance tek u petom setu sa 18:16, igrali smo 5 i 28 minuta, a meni je bilo tek 16 godina...
Kraljevi i kraljice
Zapanjuje kako se sjeća svih detalja, poput onog Ančićeva voleja u Ateni...
- Da, imam fotografsko pamćenje, to mi je valjda pomoglo u karijeri jer dobro pamtim nečije udarce, kako netko voli igrati.
Dobar dio intervjua u odgovorima je Paes pričao “bio sam”, “imao sam”... Razlog tome je što je blizu kraja karijere, dapače, na svojevrsnoj je oproštajnoj turneji koju je simbolično nazvao OneLastRoar (posljednja rika). Gdje će i kako točno završiti još nije odlučio, ali ima neke želje.
- Sada sam na 97 nastupa na Grand Slam turnirima i svakako bih želio odraditi sva tri preostala u ovoj godini jer onda bih došao do okruglih 100 nastupa na najvećim turnirima.
Od Davis Cupa će ga možda oprostiti upravo Hrvati. Doduše, ukoliko Indija izgubi u Zagrebu igrat će još i u rujnu mečeve Svjetske skupine 1, a bude li Indija igrala kod kuće, prikladno bi bilo da se Paes tamo oprosti. No, tko zna što se do tada može dogoditi.
- Teško mi je bilo donijeti odluku o završetku karijere jer fizički i mentalno spreman sam igrati još sezonu ili dvije, fit sam, a i moji rezultati posljednjih tjedana su dobri, pobjeđujem i dalje Top 10 igrače. No, imam puno stvari kojima se želim baviti i koja me motiviraju. Imam neke poslovne ideje i želje, kroz tenisku karijeru sam izgradio puno veza, mogu se pohvaliti prijateljstvima i poznanstvima s kraljevima i kraljicama, predsjednicima, premijerima i biznismenima po cijelom svijetu. Svakako ću ostati i u tenisu, odnosno sportu, jer preko njega želim pomoći i na globalnoj razini, ali i svojoj zajednici u Indiji budući da je moja zemlja država s najviše dijabetičara i najviše pretilih osoba u svijetu. Želim pokrenuti projekte koji će, između ostalih, to pomoći promijeniti.
Koliko se tenis promijenio u ova tri desetljeća vaše karijere, je li moguće usporediti onaj tenis kada ste krenuli s ovime danas, jer u međuvremenu se, prije svega zbog razvoja tehnologije promijeio stil igre, podloge, operema, način treninga?
Prije lakše nego danas
- Kroz moju karijeru promijenilo se mislim 11 generacija tenisača, počeo sam u eri kada su još igrali Björna Borg, John McEnroe i Ivan Lendl, malo su kasnije došli Stefan Edberg, Boris Becker Guy Forget, pa onda Pete Sampras, Andrea Agassi... U parovima sam igrao protiv Martina Damma, doduše i osvojili smo US Open zajedno, a sad na Touru igra njegov sin, igrao sam protiv Christiana Ruuda, sad je tu njegov sin Casper. Malo je to ludo, svakako, ali koliko god osjetim da u sinovima ima DNA njihovih očeva, igraju posve drugačije. Podloge su postale sporije, reketi i žice su postali puno snažniji, puno je više rotacije u udarcima, puno su snažniji udraci, a opet lakše ih je kontrolirati… Na početku karijere sam puno igrao servis - mreža jer se tada tako igralo, tenis je bio brz, no onda su počeli usporavati podloge. Nekad je bilo svega 20 tone pijeska u podlozi za terene, pa su onda počeli stavljati 23, pa onda 25, sada su neke i preko 30. Loptice su drugačije, sporije… Sve je to dovelo do toga da tenis danas mora učiniti nešto da postane zanimljiviji, jer kad pogledate košarku, nogomet, hokej to je oko sat i pol sporta punog dinamike, akcije, zbivanja, a kod tenisa ne znate koliko će meč trajati, dva ili pet sati. Svaka čast Nadalu i Đokoviću za onaj meč u finalu Australian Opena 2012. koji je jedan od najboljih svih vremena, ali trajao je skoro šest sati. Mislim da se bodovanje mora promijeniti, a mečevi skratiti. Tenis je najljepši sport na svijetu, i jedan od najtežih jer zahtijeva i snagu i pokretljivost i fleksibilnost, kombinaciju tjelesne i mentalne snage. Đoković je genijalac jer uspijeva sve to posložiti, Federer također, mladi koji dolaze Tsitsipas, Zverev, Thiem moraju toliko raditi i stalno biti fokusirani ako žele uspjeti. Zbog svega toga je danas mislim puno teže postati Grand Slam pobjednik nego li to bio slučaj ranije. I zato sam jako sretan s svojom karijerom jer mislim da bih je u ovo vrijeme teško mogao ponoviti.
Začet sam tijekom terorističkog napada, a tenisom želim donijeti veselje i osmijeh
Paesu sport nije bio izbor, nego jednostavno sudbina. Jer, i otac i majka bili su sjajni sportaši, štoviše i olimpijci - tata u hokeju na travi, a majka s košarkaškom reprezentacijom.
- Bili su zajedno na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. Tamo se dogodio i onaj teroristički napad kada su izraelski sportaši zatočeni, a zbog svega su Igre bile prekinute na četiri dana. A upravo u ta četiri dana sam i ja začet!
Doslovce se, dakle, može reći da mu venama i žilama teče olimpijska krv.
- Njima su OI jako bitne, a valjda sam i ja to naslijedio genima. Mislim da mi otac ne bi prežalio da nisam kući donio olimpijsku medalju, ha ha… Mislim da smo otac i ja i dalje, kada je Azija u pitanju, jedini primjer da su roditelj i dijete nastupali na Olimpijskim igrama.
K tome, Paes je teniski rekorder po broju nastupa na različitim OI, ima ih sedam, što je već rekord u svijetu tenisa, ali Leander se nada da će u Tokiju podići letvicu na osam.
- Nadam se da hoću.
Pozicija mu, naime, nije sigurna jer su na papiru četvorica sunarodnjaka trenutačno bolje plasirana od njega: Rohan Bopanna (37), Divij Sharan (56), Ramukar Ramanathan (101) i Purav Raja (112). No, Leander (115) se neće predati jer svojom karijerom i primjerom želi poslati poruku.
- Moja je želja motivirati i ohrabriti djecu i mlade da idu za svojim snovima čime god da se žele baviti - tenisom, nogometom, medicinom ili ako žele biti astronauti. U današnje vrijeme to je posebno važno jer u cijelom svijetu prevladava nekakav stres, na poslu, u prometu, u obitelji, oko zdravlja... Ja tenisom pokušavam donijeti veselje, igram s osmijehom, s radošću. Visok sam 178 cm, ispod sam uobičajenog prosjeka za tenisača, nemam neku iznimnu tehniku, ali unatoč tim preprekama napravio sam karijeru kakvu jesam jer sam imao srce, volju i to je nešto što želim prenijeti na mlade, da s vjerom u sebe i uz rad mogu biti što požele.
Prvi i posljednji Grand Slam u karijeri osvojio protiv - Hrvata
Goran Ivanišević stalno je ‘iskakao’ tijekom razgovora pa zaslužuje još koju Paesovu rečenicu.
- Zbog njega sam možda ostao bez olimpijske medalje u Barceloni, ali ostao mi je u lijepom sjećanju jer sam protiv njega barem osvojio svoj prvi Grand Slam naslov u karijeri. Bilo je to u Roland Garrosu 1999. godine, a Goran je igrao s Jeffom Tarangom
Da stvar bude bolja, i posljednju je (zasad) Grand Slam titulu (18.) osvojio preko Hrvata, opet u Roland Garrosu, ali 2016. godine. U pitanju je Ivan Dodig i mješoviti parovi u kojima je Paesu partnerica bila Martina Hingis, a Dodigu, zanimljivo, Indijka Sania Mirza.