Bili su najbolji par svijeta, osvojili Australian Open, igrali finale Wimbledona i Roland Garrosa i zajedno podigli još pet trofeja. Mate Pavić i Oliver Marach u parovima su neko vrijeme bili “untouchables”, tandem koji je bilo nemoguće svrgnuti s trona.
Zbog toga je prije dva mjeseca čudno zazvučala informacija da jedna od najuspješnijih suradnji na ATP Touru naprasno završava. Pavić se udružio s Brazilcem Brunom Soaresom, a Marach preko noći ostao “solo”.
- Soares se javio njemu i pitao ga želi li igrati s njim. U parovima ne postoji ugovor koji bi vas obvezivao da do kraja godine igrate s istim partnerom. Mate je prihvatio ponudu. Moja reakcija? Pomislio sam, ‘okej’… Među igračima ponekad postoje razlike, Mate je jako mlad i jako dobar, ali nije trebalo tako završiti. Tužno je što smo se rastali u trenutku kad smo bili četvrti na Race ljestvici - pričao nam je Austrijanac Oliver Marach (39) u umaškom Players’ Loungeu.
Pavić i Marach
Stigao je sa sunarodnjakom Jürgenom Melzerom (38), još jednom legendom parova i polufinalistom Roland Garrosa u singlu. Kao prvi nositelji turnira prošetali su se do polufinala, ali ne bismo ih gledali da se Pavić nije odlučio na nepopularan potez.
- Prvo su se razišli Murray i Soares, što je također bilo iznenađenje jer su bili vrhunski dvojac. A znam i da je Soares već prije htio igrati s Matom. Šteta, imali smo odličnu priliku plasirati se u London (i dalje su 11. u “Utrci”, nap. a.), no morao sam prihvatiti odluku. Ionako ne mogu ništa promijenti.
Jeste li bili razočarani?
- Prije bih rekao tužan. Mate i ja imali smo dvije nevjerojatne godine, s njim sam odigrao sezonu karijere. Bili smo najbolji par svijeta, a rastati se usred sezone nije baš sjajno. Događa se, no moram ići dalje i izvući najbolje iz nove suradnje.
I dalje ste u dobrim odnosima?
- Jesmo, poznavali smo se i prije nego što smo počeli igrati. Nije baš da ću prestati razgovarati s njim. Pronašao je novog partnera, fokusira se na igranje s njim, ja se fokusiram na svojeg i pokušat ću igrati još bolji tenis i ostvariti još uspjeha.
Ovo vam nije bio prvi nastup u Umagu?
- Zapravo je to prilično zabavna priča. U Umagu sam osvojio prve ATP bodove, i to u singlu, na Futuresu. Bilo je to 1998. ako se ne varam. Igrao sam četiri meča, a u četvrtfinalu pobijedio Željka Krajana. Znam da je on danas vaš izbornik.
Sjećate li se još nečega?
- Samo to da sam igrao na terenu broj 3, ali ne znam s kim. Bio sam jako sretan zbog bodova, ipak je to svima cilj kad počnu igrati tenis. Tada nisam bio baš sjajan igrač pa nisam niti znao da ću poslije postati profesionalac. Nakon toga sam počeo igrati sve bolje, u razmaku od pola godine skočio sam do 400. mjesta, a oko 17. godine približio se najboljima na svijetu. Onda mi se dogodila ozljeda ramena zbog koje godinu, godinu i pol nisam mogao igrati.
Umag onda i sada, u čemu vidite najveću razliku?
- Zapravo se i nije puno promijenio. Na stadionu je uvijek puno ljudi, ostali tereni su isti kakvi su i bili. Uvjeti za igranje su odlični, uvijek ima turista, što je savršeno za turnir. Kad smo igrali prvo kolo (na “jedinici”, nap. a.), osjećao sam se kao na Davis Cupu u Austriji. Bilo je puno naših navijača. Zbog toga volim igrati ovdje.
Suradnja s Jürgenom Melzerom je nova, ali poznajete se jako dugo?
- Zapravo se znamo još otkad smo bili juniori, bez obzira na to što nismo igrali zajedno. U 22 godine na Touru odigrali smo desetak mečeva. Bila su tri ili četiri Davis Cupa i možda dva turnira. Ne možemo reći da se savršeno poznajemo, ali otprilike smo znali kako igra onaj drugi. U parovima uvijek morate pronaći sustav kako uskladiti vašu igru s partnerovom. Mi se sada trudimo dokučiti ga, zato i puno treniramo, radimo s Thomasom Strenbergerom, a na Wimbledonu je s nama bio Julian Knowle. Reternirali smo na istoj strani pa se netko morao prilagoditi. Prvo sam ja promijenio stranu, ali Jürgen na njoj ima bolji retern, iako je lani igrao samo na ‘ad’ strani. Još kombiniramo.
Što vam se zasad čini, hoće li par funkcionirati?
- Cilj je da ostanemo zajedno do kraja sezone, što sam i tražio. Ne volim često mijenjati partnera i ne mislim da je to u parovima dobro. Može vam donijeti kratkoročno zadovoljstvo, ali ako želite biti jako dobri, morate se držati zajedno, bez obzira na to što ćete na početku možda izgubiti dosta mečeva. Treba doći do pobjedničke formule, skupljati samopouzdanje.
Nenad Zimonjić vratio se na Tour s 43 godine, možete li sebe zamisliti da igrate još pet godina?
- Ha! Iskreno, ne. Obiteljski sam čovjek i već mi je teško jer prerijetko viđam djecu. Lako je kad imate jedno dijete, ali s dvoje (kćeri Leah, 7, i Amelie, 4) već je komplicirano putovati. Sad će sa mnom biti mjesec dana, no prije Wimbledona ih nisam vidio dva mjeseca. Uvijek sam govorio da ću igrati sve dok mi tijelo to dopušta, što bi značilo da mogu zarađivati za obitelj, pružiti im sve što trebaju. Ali, ako padnem na renking koji mi to više neće dopuštati, ostat ću kod kuće i početi novi život. Opcija uvijek ima, možda i sam budem trener.