Foto: Mario ĆUŽIĆ/HTS

Matija Pecotić

VELIKI INTERVJU ZA SN

HRVATSKI TENISAČ U 30. GODINI DOBIO POZIV IZ DOMOVINE KOJI SE ČEKA CIJELI ŽIVOT 'Kažu mi da sam lud jer sam odbijao atraktivne ponude s Wall Streeta!'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 06.03.2020. u 13:29

  • MATIJA PECOTIĆ Sa 30 godina dobio je poziv kojeg je ‘čekao cijeli život’, ovaj je tjedan trenirao s našim Davis Cup reprezentativcima i dodao tako još jedno poglavlje u svoju neobičnu sportsku karijeru

    Njega nije bilo na službenom popisu za Davis Cup protiv Indije, ali došao je na traženje izbornika Vedrana Martića pomoći, trenirati s ostalim reprezentativcima jer kako je rekao „to je poziv koji sam čekao 30 godina“.

    Matija Pecotić tenisač je kojeg šira javnost vjerojatno ne poznaje, ali čija je priča, teniska i životna vrlo zanimljiva i specifična. I koja je, eto, ovoga tjedna dobila i reprezentativni nastavak, barem u nekoj formi, makar konkurirao je i za “pravo”, službeno mjesto za petorku koja će igrati protiv Indije.

    Za početak, otkuda zapravo Matija Pecotić u širem kadru reprezentacije?

    - Zaslužio sam valjda, zar ne? - sa smiješkom će otpovrnuti Pecotić na početku razgovora neposredno nakon što je u bolnici obavio terapiju nakon samoozlijeđivanja prsta reketom.

    Nije u njegovim riječima bilo nikakve arogancije, drskosti ili nečeg sličnog nego prije svega zdrava doza samopouzdanja i sigurnosti.

    - Po rezultatima u zadnjih malo više od pola godine sigurno sam kandidat za potencijalnu selekciju barem. U redu, nema Borne Ćorića pa to oslobađa malo prostora da se tako da približim drugom dvojcu, odnosno Goji i Serdarušiću. Tu smo negdje po renkingu, zato sam uletio u ovu priču.

    Foto: Ranko Suvar / CROPIX
    Ranko Suvar / CROPIX CROPIX

     

      

    Je li svejedno poziv stigao kao iznenađenje?

    - I da i ne, Iskreno, po rezultatima očekivao sam ga, a s druge strane ranije nije došao iako mislim da nije bilo razloga da ne dođe. No, u sve u svemu sa zadovoljstvom sam prihvatio, čast je bio dio reprezentacije.

     

    Ne može bolje za mene

    Kako se uklopio u društvu Čilića, Pavića i ostalih, je li ih poznavao od ranije?

    - Da, da, sve ih znam od ranije, s Pavićem sam recimo igrao kvalifikacije Umaga još prije šest godina, protiv Škugora sam isto igrao u Kini nešto, jedino Goju nisam znao, sada sam ga prvi put upoznao, ali kako je bio na koledžu u SAD-u baš kao i ja, dosta sam ga pratio pa zapravo znam dosta o njemu.

    Kako su oni, pak, prihvatili novog člana?

    - Ja se nadam da sam ja njima OK, pošto su oni meni izvanredna grupa, pozitivni, nasmijani, svi se slažu, super je energija i kemija u momčadi. Učim od svih njih, kroz svoj trening, gledajući njihove treninge, kroz priče za večerama ili ručkom. Ne može bolje za mene... Izbornika nisam poznavao, ali u ovom kratkom vremenu mogu reći da je iskusan, ozbiljan, ima pobjednički duh.

    Foto: Ranko Suvar / CROPIX
    Ranko Suvar / CROPIX CROPIX

    Matija Pecotić

      

    Za povijest Princetona

    Pecotić je 30-godišnjak koji nije bio na radaru jer mu jednostavno tenis nije uvijek bio prvi na listi. K tome, nije živio u Hrvatskoj, već na Malti, a otamo je otišao studirati u SAD na prestižno sveučilište Princeton. Zahvaljujući tenisu doduše, ali uz studij profesionalni angažman u tenisu nije bio moguć. Ipak, igrao je NCAA, odnosno sveučilišnu tenisku ligu, koja je prilično jaka i kvalitetna, pa i tamo pokazao koliko je zapravo dobar s reketom. Ostvario je, naime, omjer 56-5 te bio broj 2 u cijelom NCAA-u. Samo kao usputni podatak, broj 1 je bio Blaž Rola, Slovenac koji je kasnije dospio do 78. mjesta na svijetu.

    - Kad sam igrao juniorske turnire, nije bio uopće plan da budem profesionalni tenisač, jer živjeli smo na Malti, a tamo nema neke teniske kulture. Interesiralo me studiranje u SAD-u, tenis mi je tu pomagao, ali ni prve tri godine na koledžu nije bilo ambicija za nešto više. No, onda sam u četvrtoj godini imao sjajnu sezonu, mislim najbolju u posljednjih 50 godina za Princeton, koji je priznati fakultet, ali ne toliko po sportu i tenisu. Tu sam stvarno vidio razinu napretka, pomislio da mogu biti uspješan ako se odlučim za tenis i onda sam ga počeo ozbiljnije shvaćati. I probao sam, krenuo 2014. s prvim ikad Futuresima, sa 24 godine, što je puno kasnije nego li je to normalno, i brzo sam u samo dvije nepune sezone došao do 206. pozicije na ATP listi.

      

    I onda peh.

    - Pojavile su se ozljede i spriječile me da nastavim, a taman sam bio spreman za Grand Slamove, za kvalifikacije, što bi bio sljedeći korak. No, morao sam na operaciju bruha, pa sam imao tešku alergijsku reakciju na anesteziju i to me usporilo, a onda sam nakon šest mjeseci morao opet na novu operaciju.

     

    Bilo je ‘sad ili nikad’

    No, umjesto da miruje tijekom oporavka, Matija je pauzu od tenisa iskoristio za stjecanje druge diplome.

    - Otišao sam na Harvard, tamo sam u dvije godine završio MBA. Na Princetonu sam ranije diplomirao politiku i financije tako da se mogu pohvaliti da sam među akademski najobrazovanijim tenisačima na Touru ha ha ha Koliko znam, nema sličnih, odnosno znam ih nekoliko koji imaju diplome, ali nisam siguran ima li tko MBA.

    S takvim obrazovanjem u SAD-u nije teško naći posao, dapače Pecotić je imao nekoliko konkretnih i izdašnih ponuda izravno s Wall Streeta, istog onog gdje je po završetku karijere završio, recimo, Mario Ančić.

    - Da, jesam, odbijao sam neke jako dobre, atraktivne ponude, zbog čega bi neki rekli da sam lud, ali s tenisom sam imao još neke neispunjene želje i ambicije. Da sam prihvatio neki posao, pa da sam radio dvije godine onda tenisa ne bi više bilo, bilo bi prekasno, ne vidim da bi bilo moguće vratiti se. Za tenis je bilo “sad ili nikad” i zato sam pokušao još jednom. I nije mi žao što nisam sada na Wall Streetu, tenis je trenutno moj izbor i živim s tim i dajem sve u taj izbor. Kad si zadovoljan sa svojim odlukama, onda je lako to prihvatiti i ne žaliti za drugim stvarima.

    Uostalom, posao će vrlo vjerojatno i kasnije naći.

    - I dok sam bio na Harvardu igrao sam po tri-četiri turnira na godinu, probao sam i u kvalifikacijama Wimbledona jer sam mislio da će mi to možda biti posljednja prilika uopće, a kako sam imao zaštićeni renking rekao sam zašto ne. Došao sam i u Umag 2017. jer mi je to drago mjesto budući da sam tamo bio na kampu Nikija Pilića tamo negdje 1996. ili 1997.

     

    Želim u Top 100

    Međutim, sa završetkom Harvarda, od svibnja 2019. opet je u punom teniskom režimu. I odmah su stigli uspjesi.

    - Iz pretkvalifikacija sam u Meksiku osvojio prvi Futures na koji sam otišao i taj naslov kao da me dodatno ohrabrio da nastavim dalje.

    Toliko da je do kraja godine osvojio još četiri Futuresa, ove godine još jedan i praktički u devet mjeseci od potpune nule stigao do 328. mjesta na ATP listi. S tendencijom da će se taj rast nastaviti i dalje.

    - Da, sada ćemo vidjeti kako ću se snaći na Challengerima i nadam se na ATP turnirima. Želja je sada čim prije spustiti se kako bih upao u kvalifikacije Grand Slam turnira, odnosno što brže proći kroz Futurese, makar su sada promijenili sustav bodovanja za Futurese pa sada ako ne osvojiš Futures kao da nisi igrao. Ono što je prije vrijedilo 18 bodova sad vrijedi 10 ili ono što je ranije nosilo 35 bodova sada samo 20... Značajne su to razlike, teže doći do bodova, ali možda me to još više natjera da osvojam turnire. Imam neki cilja da nadmašim tu 206. poziciju koja mi je najbolja zasad i da je “prepolovim”. Ali, ne dajem sebi neke stroge okvire što se tiče renkinga, ako budem imao osjećaj da napredujem u igri i ako dođem do mečeva protiv najboljih na svijetu onda ima smisla nastaviti, jer inače ne bih želio igrati Futurese još 2-3 godine.

    Postoje li vremenski rokovi, tipa „ajmo probat još tri godine pa što bude“?

    - Nisam tako razmišljao, ali kažem ne bih se zadržao dugo u tenisu ako ne nastavim ovako se penjati jer imam druge interese i ambicije izvan tenisa. Dug je život nakon teniske karijere i na to trebam misliti. No, zasad imam svaki razlog za nastaviti s tenisom.

    Ne žalim što nisam pokušao ranije jer to nije moja priča

    Iako se diplomama Princetona i Harvarda osigurao za život poslije tenisa, je li svejedno ostalo nekakvog žala oko tenisa, što bi moglo biti da je krenuo ranije?

    - Nije, jer to nije bila moja priča. Ovo kako je teklo bila je moja prava priča i omogućila mi je druga iskustva, dapače i dio uspjeha sada vezan je za ta neteniska iskustva jer možda mi ona omogućuju da sada budem fokusiran samo na tenis i ni na što drugo. Da, uvijek se može pitati „zamisli da si krenuo sa 18 ili 19 godina“, ali tko zna što bi bilo. Možda da sam krenuo sa 16 pa bih do 23 bio istrošen, preforsiran, možda bi mi tenis dosadio, a ne bih imao nikakvo zaleđe. Tako da nemam žala ni za čim - kaže Pecotić.

    Zbog lijeve ruke sam sparirao Federeru i Đokoviću, a Tsitsipas me ‘izvrijeđao’

    Činjenica da je ljevak, Pecotića je dovela i do nekih zanimljivih sparinga, s Rogerom Federerom, Novakom Đokovićem, Stefanosom Tsitsipasom…

    - Kako sam došao do njih? Preko kontakata u tenisu, preko prijatelja… Najviše se pripremaju za Nadala zbog lijeve ruke i ne kažem da imamo isti forhend Rafa i ja, ali imamo možda malo sličan spin na forhendu, a to njima često treba. Tako došao i do Federera, nekoliko puta smo trenirali. Privilegija je to, da od svih igrača na planeti pozove baš tebe, pa onda dobiješ priliku pričati s njim, gledati ga uživo, učiti od njega, to je stvarno iskustvo koje valjda neću zaboraviti do kraja života. S Novakom sam se upoznao odmah nakon Princetona i tu smo stekli neko prijateljstvo, on je baš ljudina, dao mi je podršku i savjete što se tiče teniskog života, pozivao me na neke svoje treninge kampove, zato sam mu jako zahvalan. To druženje s takvim igračima vrijedi puno, a s druge strane vidiš da su i oni samo obični ljudi. I oni se ljute na treningu, i oni griješe, makar na TV-u možda izgledaju nestvarno, kao superheroji, ali kad ih vidiš u stvarnosti vidiš da si i protiv njih efektivan, da možeš igrati s njima na određenoj razini i to ti daje samopouzdanje.

    Zanimljiva je međutim i priča s Tsitsipasom koji je Matiju – napao.

    - Ha ha, dok sam završavao Harvard odigrali smo set, bilo je 7:6 za njega, a on je tada bio 7. na svijetu i onda me “izvrijeđao” zašto ne igram profesionalno, da vrijedim za Top 30, ljutio se na mene što se ne posvetim tenisu. Kad ti takav jedan igrač tako nešto kaže, onda se stvarno zamisliš pa doista pokušaš „ajde još jednom“.

     

    Tagovi
    Iz drugih medija