Tennis - Croatia v Argentina - Davis Cup Final - Arena Zagreb, Croatia - 26/11/16 Croatia's Marin Cilic and Ivan Dodig in action during their doubles match against Argentina's Leonardo Mayer and Juan Martin del Potro. REUTERS/Antonio Bronic - LR1ECBQ1AWKAC
REUTERS/Antonio Bronic

MADE IN HERCEGOVINA

INTRIGANTNI DETALJI IZ RAZVOJA I ŽIVOTA DVOJICE HRVATSKIH HEROJA 'Obojica su voleje učili u garaži, a trenera tražili u Češkoj i Ljubuškom'

AUTOR:
    • Pero Smolčić/Slobodna Dalmacija

  • OBJAVLJENO:
  • 29.11.2018. u 11:38

  • Borna Ćorić odigrao je nekoliko ključnih mečeva na putu prema osvajanju Davis Cupa, Mate Pavić se vratio kao jak adut u igri parova i od njih dvojice ćemo imati još puno uspjeha u budućnosti, uvjereni smo.

    No, dvojac koji je nosio reprezentaciju posljednjih godina iz Međugorja je, Marin Čilić i Ivan Dodig. Prijatelji od djetinjstva, vrhunski tenisači, kumovi. Kad je trebalo, bili su na raspolaganju izborniku Željku Krajanu.

    Puno su puta ispričali svoju tenisku priču, no neke zanimljive detalje o njihovu razvoju, kao i putu “bijelog sporta” u Međugorju, otkrio nam je Ivanov stariji brat Željko.

    - Ja sam rođen 1983., Ivan 1985., a Mišo 1987. godine. Za razvoj tenisa u Međugorju ključan je bio trenutak kada se stric Žarko 1988. vratio iz Njemačke i osnovao sportsko društvo Međugorje koje je objedinilo rukomet, odbojku, mali nogomet i tenis - prisjetio se Željko.

    Čilić i Dodig
    Damir Krajac / Hanza Media / Hanza Media
     

    To je bitna godina jer se tada i rodio Marin Čilić.

    - Došao je rat, a onda se teniski klub osamostalio i krenuo ozbiljnije u rad 1995. Tad smo se skupila nas trojica braće, Marin... Ekipa iz ulice. Stric je bio rukometni trener. Živio je na relaciji Njemačka - Međugorje, tamo je radio rukomet, a kod nas tenis. Mi smo na početku sami trenirali. Kad je rekao da imamo talent, prvo smo otišli u Ljubuški kod Željka Dževlana koji je bio baš teniski trener.

     

    Kad je napravljen prvi teren?

    - Stric je prvi teren napravio 1988. godine. Onda se stric između 1995. i 1997. vratio u Međugorje, a brat i Marin su, kad njega nije bilo, trenirali u Čapljini i Ljubuškom.

    Kad se stric sasvim vratio u Međugorje, pokrenuo je baš tenisku školu, radili su se ozbiljni programi, skupilo se tridesetero djece.

     

    - Pokrenuli smo Brotnjo kup, turnir koji je pratio uzrast Ivana i Marina. Igrali smo turnire po Hrvatskoj, ali nismo imali sparing-partnere. Organizirali smo taj turnir na kojem se skupila kvaliteta i Marin i Ivan su se gradili kao igrači.

    Kako su se razvijali?

    - Do 12. godine Ivan nije imao ekstra rezultata. Kroz tu strategiju i projekte Ivan i Marin su stasali, krenuli igrati po Hrvatskoj. S 11 godina Ivan je pitao hoće li ikada dobit meč, a s 14 je osvojio 35, 40 turnira. Stric mu je rekao ‘kad ti budeš igrao, ovi više neće biti u tenisu’. Stric je vjerovao da će napraviti od njih igrače za svjetsku scenu. Kad su Ivana svi otpisivali... Prolazio je teška razdoblja kad se mislilo da to više nema smisla jer je Ivan kasno uspio. S 14 godina su pravili dobre rezultate, tražili smo opcije kako im omogućiti razvoj. Doveli smo neke trenere iz Češke, zvao se Jan Koetski. Mene je stric usmjeravao da se educiram kao trener, da mogu voditi klub u budućnosti.

    A brata Mišu?

    - Mlađi brat je bio nemoguć talent, bez treninga je bio odličan: Ivan sve radom, a on sve talentom. Razmišljao je da može i bez previše treninga. On je to pratio do 18. godine.

     

    Potom su se Marin i Ivan razdvojili.

    - Marin je tražio opcije kako napredovati. Imao je strica Tihu Eleza koji je dobar sa Zvonimirom Bobanom, a on s Goranom Ivaniševićem. Prebacio se u Zagreb, oni su ga u HTS-u uključili, gurali i potom je osvojio juniorski Roland Garros i krenuo u tom smjeru.

    Što se tih godina događalo s Ivanom?

    - Ivan je ostao kod kuće sa stricem, prolazio taj ciklus. I dalje smo dovlačili sparing-partnere, bilo ih je odličnih iz Dalmacije, primjerice Kušeta, generacija ‘84. i ‘85. je bila baš dobra. Ivan je taj juniorski tenis zbog financijskih razloga preskakao. Između 17. i 23. godine roditelji su prodali sve, nije bilo sponzora. Preskočio je dio turnirskih natjecanja i zato nije ranije bljesnuo.

    Zanimljivo je i kako su u Međugorju učili voleje.

    - Ivan je uvijek volio voleje. Kako smo imali loše uvjete, u garažama kod susjeda stavili bismo klupu i tu se igralo cijelu zimu. Tu su se učili trikovi, kako naprijed... Evo, i danas igra parove, uživa u tome.

    Marin i Ivan su godinama u reprezentaciji Hrvatske, sad su osvojili Davis Cup kao krunu hrvatskog i međugorskog tenisa, super priča nakon njihova dugog i trnovitog puta na kojem su ostali bliski prijatelji.

    - Uvijek su bili tu jedan za drugoga. Marin je ranije uspio, ali su se uvijek pratili. Nije bilo da je netko od nekoga izvlačio korist, bez obzira na to u kakvoj su situaciji bili, super su prijatelji. Sad su i kumovi, Ivan je Marinov vjenčani kum.

    Kakvo je sad stanje s tenisom u Međugorju?

    - Stric je educirao mlade i naučio ih kulturi sporta. Zato danas imamo puno tadašnje djece, a danas roditelja koji i dalje igraju tenis, a igraju ga i njihova djeca. Imamo 70 djece u teniskoj školi, što je za malo mjesto velika stvar.

    Imali ste ideju pokrenuti i Akademiju?

    - Prije dvije i pol godine okupila se dobra ekipa u Međugorju. Ja sam naslijedio od strica da vodim klub, imamo zdravo okruženje i krenuli smo u nove izazove. S Marinovim bratom Vinkom i Josipom Brkićem, bratom Tomislava Brkića, reprezentativca BiH, oformili smo partnerstvo. Kako je tenis dosta pao, počeo se gušiti. Da bi se tenis digao, pokrenuli smo Sportland projekt, otvorili škole u Ljubuškom, Posušju, Grudama i Širokom Brijegu, uključili smo mlade i radili turnire. Drugi dio ideje bila je Akademija u Međugorju, skupili smo oko 25 igrača koji su kotirali dolje, postali smo zvučni i bilo je puno zanimanja iz Rusije, Luksemburga, Njemačke, Kine... Ali, infrastruktura nam nije bila dovoljna. U sklopu sportskog centra u Međugorju imamo dobre uvjete, ali trebalo je više. No, došlo je do zastoja, s Općinom Čitluk nismo uspjeli dogovoriti suradnju. To je trebalo brzo riješiti jer ako ljude staviš na listu čekanja, oni idu dalje, traže rješenja. Vinko je otišao u drugom smjeru, kao i Brkićev brat Josip. Onda smo Akademiju stavili na “stand-by” dok ne dovršimo projekt gradnje teniskog centra. Klub funkcionira, ali taj razvoj čekamo - opisao nam je put hrvatskih teniskih junaka Željko Dodig, čovjek koji je iz prve ruke sve pratio i živio s njima. Naravno, bio je i u Lilleu.

    Iz drugih medija