Ručnik, stanka, brisanje, ludilo u gledalištu. Hrvatska u predvorju raja, Hrvatska koja će ući u legendu, Hrvatska tek 12. momčad koja će u dugačkoj povijesti najvećeg svjetskog natjecanja koje traje od 1900. godine postati - konačni pobjednik... Bratislava svih naših snova. Bratislava kao san svih generacija hrvatskog tenisa. I legenda koja traje. Kakav ludi dan. I još luđa noć...
Tako je Neven Bertičević pisao naizust u velikoj noći 4. prosinca 2005. godine, kada je Hrvatska prvi put stala na svjetski teniski tron. U jednom dahu, u euforiji kakvu se nismo usudili ni zamisliti, da Hrvatska može biti prvak svijeta i u velikom, elitnom, bogatom, “plemićkom” sportu kakav je tenis.
Veliki se prepoznaju
Neven je i tako sve tekstove o tenisu ili bilo kojem drugom sportu, svejedno, jedno sedam milijardi njih, pisao u jednom dahu, neviđenom lakoćom, kao da se igra tipkovnicom, poput supersoničnih hakera, uvijek u cajtnotu ili ganjanju nekog roka, sljedećeg izdanja... Sedam ili 77 milijardi tekstova, svejedno, nebrojeno njih nastalih u utrci s vremenom da bi ostali za sva vremena.
Na fotografiji: Barbara Travers, Neven Bertićević, Guillermo Salatino i David Haggerty
Neven kao standard pisanja u sportskom novinarstvu, kao pojam pisanja o sportu, kao institucija i pojam sportskog novinara. I kao stil koji se bezuspješno pokušava kopirati, jer kad bi neki novinar u usponu napisao dobar tekst, prvo bi čuo: “Napisao si u stilu Bertičevića, nešto slično...” Slično, samo slično.
Jer, kao što se ne mogu kopirati potezi najvećih, Dražena, Gorana, Kukoča, Jordana..., tako se ne mogu “skinuti” ni prekopirati Nevenove rečenice. Talent je talent, original je uvijek original.
Moderno bi bilo reći “Neven Bertičević kao brend sportskog novinarstva”, no Bertičević je tako pisao i kad pojam brend još nije bio u upotrebi, od ranih sedamdesetih prošlog stoljeća i dolaska u Sportske novosti.
Legenda kaže da je Neven, dok je odrastao u Australiji, kao dječarac gledao Roda Lavera dok je ovaj još bio “mlad i perspektivan”. Bertičević je kasnije pisao o Laveru, kao što je pisao o svim svjetskim i našim najvećima: Kreši, Draženu, Toniju, Goranu, Bobanu... Ti su veliki sportaši svojim dostignućima postavljali standarde u svojim sportovima, a Neven u novinarstvu, u načinu pisanja o njihovim uspjesima. Kao što se i među sportašima uvriježilo pravilo “još nisi vrh, nisi među najvećima ako o tebi nije pisao Bertičević”.
Opet ga moram citirati, jedna je od Nevenovih omiljenih rečenica “veliki se međusobno brzo prepoznaju”. Pa je tako imao sjajan, prijateljski odnos pun povjerenja i međusobnog poštovanja s Draženom i Goranom, kao što su i Dražen, Goran ili Boban međusobno bili odlični prijatelji.
Moram ga i odati, pamtim jedan sjajan, briljantan intervju s Goranom Ivaniševićem dok je bio na vrhuncu, koji je, naravno, bio udaran na naslovnici i za kojim su se svi otimali, a trajao je kojih trideset sekundi, koliko je bilo dovoljno da mu Goran odgovori: “Što ću ti ja, znaš i sam što bih sve rekao, piši...” I onda ga je NB napisao u svom stilu, naizust, tečno i besprijekorno. Ili s Draženom, svejedno.
Konačni uzor
Od svog prvog dana, otkad sam ušao u redakciju SN-a početkom osamdesetih, i kad su mi potiho sa strahopoštovanjem pokazali, “to ti je Bertičević”, do danas sam ostao opijen, fasciniran tom Nevenovom “nepodnošljivom lakoćom pisanja”: odakle mu tolika brzina i ležernost u kreaciji koja se onda savršeno pretakala u tečan, svima razumljiv tekst!? Talent svakako, ali i enciklopedijsko znanje o sportu, svi nemogući podaci o kriketu, konjičkim utrkama, baseballu... Nepogrešivi “joker zovi” za bilo koje sportsko pitanje. Iz tog akumuliranog znanja proizišao je jedan od “NB-postulata”: što će mi taj ili taj, dovoljno je da sam ga vidio; bolje ću to napisati nego što mi on može reći... I neviđena ležernost, koja je drugi-treći dan od mog početničkog obraćanja sa “vi” pretvorena u “’ajd’ ne seri, ideš sa mnom na Cibonu...”
Neven je svima nama, kako bi on to napisao, bio “konačni uzor” i “ultimativni profesionalac”. Dok još nije bilo “guglanja” ni “lajv striminga” ni mobitela, noći je probdio u redakciji uz telefon skupljajući rezultate turnira, euroliga, stranih prvenstava... Za najsitniju vijest na dežurnoj stranici. Uvijek novinar i samo novinar, ništa više ni manje, grozio se uredničke ili bilo koje druge pozicije koja bi ga odmaknula od pisanja.
Neven za svoje Sportske novosti piše i danas, i otkad je formalno u mirovini, ali samo formalno,
jer stalno je pri telefonu, u rezultatima, u kolumnama i tekstovima, u tenisu i drugim sportovima. I uvijek isti, duhovito mrzovoljan, kako koji dan: “Je l’ danas subota? E, pa, subotom mi se ne razgovara s urednikom...”, premda je razgovor nemoguće završiti ispod dvoznamenkastog broja minuta.
Legenda kaže i da je Bertičević sedamdesetih na svoje prvo inozemno putovanje kao novinar SN-a putovao na Davis Cup meč u Pariz kad su za ondašnju reprezentaciju Jugoslavije protiv Francuske igrali njegovi Splićani Nikola Pilić i Željko Franulović. Onda su došli Wimbledoni, trideset u seriji, Grand Slamovi, Olimpijske igre, Svjetska prvenstva...
Otkrio nam je tenis
Ako za bilo koga smijemo reći da je neki sport uveo u novine, a preko novina donio i do svih koji taj sport vole, onda nam je Bertičević otkrio i uveo tenis kao veliki, najveći sport u SN-u. Premda je i jučer, u fazi “gnjaviš me”, rekao:
- Zašto bi bilo važno to što ja pišem, kome je to važno...
E pa važno je, prevažno, kao što je i svima u SN-u prevažna, a i svima u hrvatskom sportu, važna i vrijedna nagrada koju mu je dodijelio ITF.
Konačna nagrada, napisao bi NB za nekog drugog. Konačna potvrda da su Nevenovi standardi koje je postavio u Hrvatskoj - svjetski standardi.
“U Bratislavi sam prije bio samo jednom. Pamtim samo mrak, sumornu atmosferu i hotel u kojem ne bih ugostio ni najgoreg neprijatelja. Tada se valjda rodila i ona glasovita ‘ne bih se volio naći u Bratislavi kišnog ponedjeljka u prosincu’... Nije mi jasno, danas je ponedjeljak i meni je to najdraži grad na svijetu, Bratislava naših snova.”
Tako je NB završio javljanje nakon trijumfa 2005. godine. Vjerujem da će u ponedjeljak, 28. studenoga 2016. zaključiti s “Arena naših snova”. Uvertira, Nevenova nagrada za izvrsnost, nije mogla biti ljepša.