Prije nekoliko tjedana prošlo je točno deset godina kako je Marin Čilić na ATP ljestvici prvi put postao najbolji hrvatski tenisač. Svoju treću cijelu profesionalnu sezonu na Touru privodio je kraju kada je u retrovizoru ostavio Karlovića, Ančića i Ljubičića.
Čilićeva će teniska pustolovina jednog dana možda zaslužiti kakvu romansiranu biografiju u malo tvrđim koricama, ali tko god se upusti u takav pothvat, Lille 2018. bit će mu referentna točka. Nedjelja, 25. studenoga 2018. dan je u kojem je tridesetogodišnjak iz Međugorja ostvario jedan od najvećih ciljeva. U Francuskoj je utrčao u cilj najdužeg maratona karijere, okrunio 12-godišnji staž u reprezentaciji tijekom kojeg je dobivao velike mečeve i postao rekorder po broju pobjeda (Pouille je broj 39), ali mu je konačna nagrada dosad izmicala iz vidokruga.
S Čilićem smo prvi put razgovarali negdje početkom 2010., nakon što je igrao polufinale Australian Opena i ušao u Top 10. Bio je snježan zimski dan na Zagrebačkom velesajmu, tada je trenirao na “Alplanu” i gledao prema varaždinskom dvoboju s Ekvadrom u 1. kolu Svjetske skupine. Pričao nam je o svojim teniskim počecima, snovima i ciljevima. Na pitanje može li Hrvatska s njime u sastavu jednog dana reprizirati 2005. i osvojiti Davis Cup, zamislio se i uzvratio onako skromno:
- Rekao bih da se može.
Bilo je kasnije solidnih prilika, Ivan Dodig igrao je singl, Ivo Karlović odazivao se još dvije ili tri sezone, a ždrijeb je nekoliko puta ponudio priliku da se Hrvatska približi završnici. Čilić je, recimo, u Domu sportova protiv Njemačke osvojio dva boda, a Dodig je protiv Kohlschreibera propustio meč-loptu. Umjesto u četvrtfinale, Hrvatska je skliznula natrag u kvalifikacije i tako je godinama balansirala na granici između Svjetske skupine i Euroafričke zone.
Prva prekretnica bila je Varšava 2014., dvoboj s Poljskom u četvrtfinalu Grupe 1. Baš na mjestu na kojem je “Čilićeva generacija” dotaknula najdublju točku svojeg putovanja u Davis Cupu, prvijenac je upisao 17-godišnji Borna Ćorić. U pet setova šokirao je Janowicza, Čilić se na to nadovezao s dvije pobjede i zajedno su sklepali prvu pobjedničku priču.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, Čiliću nije bilo ispod časti otrijezniti se od njujorškog slavlja, s peharom US Opena u prtljazi otići u Nizozemsku, “prešaltati” se na zemljanu podlogu i pobijediti Nizozemsku u play-offu za Svjetsku skupinu.
Srbija je s Đokovićem sljedeće godine bila pretežak zalogaj u Kraljevu, no formiranje pobjedničke generacije više se nije moglo zaustaviti. Sastojak koji je Hrvatskoj nedostajao od vremena Ljubičića i Ančića bili su parovi, gdje su Čilić i Dodig, ali i Škugor i Mektić, skupljali važne bodove. Sve to vrijeme, a najviše 2016. i ove godine, Čilić je raspored podešavao zahtjevima reprezentacije, svjestan da je Hrvatska bez njega u Svjetskoj skupini samo prosječna momčad.
I kad je 2016. u Areni, nakon propuštenih 2-0 u setovima, prigušenim glasom rekao da ne zna hoće li se vratiti i upustiti u novu Davis Cup avanturu, nije se bilo teško staviti u njegovu kožu. Tolike godine jahanja s reprezentacijom, putovanja sa stožerom od kojih neke bivše članove vjerojatno nije mogao vidjeti ni nacrtane, skupljanje bodova od južnoafričkih “selendri” do kolumbijskih planina, a cijelo vrijeme ista predanost i požrtvovnost. Bez obzira na to jesu li s druge strane bili Del Potro ili izvjesni Izak van der Merwe. Negdje nakon Kanade napisali smo da je Marin Čilić šampion na kojeg se uvijek može računati.
Gubio je, istina, mečeve koje nije trebao izgubiti, ali je i izvlačio Hrvatsku kad se činilo da joj nema spasa. Dovoljno se sjetiti da je protiv Francuske 2016., kad je Ćorićevo koljeno otkazalo poslušnost, osvojio tri boda i sâm raskrčio stazu prema finalu.
Taj pristojni momak iz Međugorja, kojega je Hrvatski teniski savez prvi put zapazio kad je izbornik U-14 reprezentacije bio Andrej Tonejc, i koji je nakon osvajanja juniorskog Roland Garrosa prema vlastitim riječima “definitivno prelomio da želi biti profesionalni tenisač”, ostao je dovoljno strpljiv da primi naknadu za sve pehove iz prošlosti.
Ima stoga neke kozmičke pravde da se Čilić pridružio Federeru, Nadalu, Đokoviću, Murrayju, prijatelju Del Potru i ostalim suvremenicima koji svako toliko pobrišu prašinu sa svojih Davis Cup “tortica”. Nema nad njime više ni Goranove ni Ljubine sjene, osvojio je sve što i oni, pa i više od toga. Tamo gdje još možda nije, do kraja karijere vjerojatno će ih nadmašiti. I zato su rasprave o tome je li Marin Čilić najuspješniji tenisač kojeg je Hrvatska imala stigle na dnevni red.
Argumenti su sve jači.