Viktor Galović ne samo da je iznenađenje na popisu izbornika Željka Krajana za dvoboj play-offa Svjetske skupine između Kolumbije i Hrvatske u Bogoti, nego je uopće prilično nepoznato ime čak i među najvećim autoritetima u hrvatskom tenisu. Što i nije osobito čudo, jer je ovaj 26-godišnjak rođen u Novoj Gradišci, već sa šest godina s obitelji preselio u Italiju i njegov teniski put nije imao baš nikakve veze s domovinom.
Pritom Galović nije bio nekakav ekstra junior (kao što je u nogometu, na primjer, bio Ivan Rakitić kojega je HNS oteo Švicarskoj) da bi ga netko skautirao i priveo u Hrvatsku, a i kad je postao profesionalac nije na sebe skretao pažnju velikim rezultatima. Sve do ovoga ljeta i eksplozije koja se dogodila u dva tjedna. Odnosno dva i pol tjedna. Galović je najprije osvojio Challenger u Recanatiju iz kvalifikacija i sljedećeg tjedna se probio u finale Challengera u Braunschweigu. Malo na zemlji, malo na tvrdoj podlozi.
Kontakt u New Yorku
Pritom je u Italiji pobijedio četiri Top 200 igrača, što mu nikada prije nije uspjelo, e da bi u Njemačkoj upisao prvu Top 100 pobjedu (Norber Gombos) uz još jedan veći skalp Floriana Mayera, koji je tada bio izvan Top 100. Na sve se to ovoga ponedjeljka nadovezao najveći skalp kad je na Challengeru u Sevilli nadigrao prvog nositelja i 92. na svijetu Nicolasa Almagra, tenisača koji je svojevremeno bio Top 10 na svijetu.
Kako je Krajan već nekoliko mjeseci znao da u Bogoti neće imati na raspolaganju Bornu Ćorića, naš je izbornik razmišljao kakve ima opcije. A nije ih imao baš puno u pojedinačnoj konkurenciji. Ukazao se Galović s ta dva rezultata, zaintrigirao Krajana s kojim je stupio u kontakt u New Yorku tijekom kvalifikacija US Opena.
Svako ljeto u Umagu
- Našli smo se u New Yorku, rekao je da me gledao preko streama na turniru u Braunschweigu i pitao jesam li zainteresiran za reprezentaciju Hrvatske - prepričao nam je Galović kako je regrutiran za našu reprezentaciju.
- Ja sam od šeste godine u Italiji, imam dvojno državljanstvo i zapravo nikada nisam razmišljao da bih mogao biti pozvan za Davis Cup. Ni za Italiju, ni za Hrvatsku. Ja sam svako ljeto još kao dijete dolazio ljeti u Umag, trenirao sam svojevremeno u akademiji Nikole Pilića.
Hrvatskim jezikom vlada sasvim dobro, makar ističe da ga koristi samo u komunikaciji s roditeljima.
- Meni je ovaj poziv velika satisfakcija. Kako bih rekao, nikada nisam znao na koju bih stranu trebao ići. Puno toga dugujem Italiji, jer sam u njoj odrastao i proveo skoro cijeli život, ali ja sam ipak Hrvat i moja krv je hrvatska. Je*i ga!
Nasmijao nas je psovkom.
- Čujte, meni je nakon svega laknulo. Sada na neki način pripadam Hrvatskoj. Za mene je ovo kao oslobođenje.
Galović je kao i većina tenisača s margina renkinga prošao sve i svašta, život teniskog profesionalca je daleko od izreke da im teče med i mlijeko. To je, u stvari, preživljavanje i nada da će se jednog dana na jednom turniru dogoditi nešto što će lansirati karijeru.
- Ja sam na početku ove godine htio prestati s tenisom, nisam imao velikih rezultata i uhvatila me, neću reći depresija, ali nisam vidio način kako će mi biti bolje. Tako je to kad nikada nemaš dovoljno novaca. Kako za putovanja, tako i za trenera, bilo što osnovno. Da bi se financirao igrao sam lige u Italiji i Njemačkoj, tako gubio dragocjeno vrijeme, ali nemaš drugog izlaza. Srećom, posljednje dvije godine sam zainteresirao jednog menadžera, on mi pomaže, imam trenera.
Ta “depresija” s početka godine ga je napustila, dobio je neke mečeve protiv bolje rangiranih tenisača i onda je uslijedio već opisani Recanati, u vrijeme Wimbledona.
- Nekako sam osjećao da bih tamo mogao napraviti rezultat, a ono poslije u Njemačkoj mi je teško objasniti. Možda sam ušao u formu, možda su se suparnici malo uplašili i tako sam nanizao tu seriju pobjeda.
Ne mogu se definirati
I u dva tjedna s 400. i nekog mjesta dospio na 224. mjesto. Sve što je godinama pokušavao, pretvorilo se u javu.
- Sada bih na krilima toga želio do kraja godine ući u Top 200. To je prva stvar, biti siguran da mogu u kvalifikacije ATP Toura i u glavni ždrijeb na Challengerima. Imam šest do sedam turnira za ostvariti taj cilj.
U Sevilli je u srijedu izgubio u 2. kolu od Carlosa Gomeza Herrere 6:4, 6:4. Kaže da ga je malo boljela ruka i da je možda mogao predati.
Kakav je, zapravo, tenisač? Kako bi se opisao?
- Ha, to me i Krajan pitao u New Yorku. Nisam mu znao odgovoriti. Volim tvrdu podlogu i na njoj sam najprije napravio neke rezultate, ali i zemlja mi nije mrska. Ponekad sam agresivan, a ponekad samo trčim kao lud. Ne mogu se definirati. Servis mi je jako bitan, kao i svakom Hrvatu, ha, ha... Ako servis ne ide, ništa ne valja. Bekhend mi je bolji od forhenda, ali s forhendom radim više poena i više griješim.
Što očekuje u Bogoti? Nada li se da će igrati za Hrvatsku? Logično je da će Krajan vagati između njega i Franka Škugora.
- To i ja mislim. Škugor je već u Bogoti na Challengeru i imat će se priliku naviknuti na drugačije uvjete, tu nadmorsku visinu koja bitno mijenja stvari. Ja ne očekujem ništa, znam da će Krajan gledati treninge i na osnovu toga donijeti odluku.