Vlado Kos / CROPIX
CROPIX

U POBJEDI I PORAZU - UVIJEK TU

PIŠE D. BURAZIN Pokazali su kako se navija za Hrvatsku! Ako u HTS-u imalo drže do Osijeka, sljedeće domaćinstvo dat će im na neviđeno

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 07.02.2017. u 12:36

  • POBJEDNICI I U PORAZU Najljepše se dogodilo na kraju, Hrvatska je izgubila, a nitko u dvorani nije bio tužan, razočaran, ljut, bijesan... Samo sreća i zadovoljstvo

    Prema svemu što je prethodilo Davis Cup vikendu u Osijeku, još tamo od izgubljenog finala u Zagrebu od Argentine, kad je Hrvatska bila vrlo blizu trijumfa (ukupno vodstvo od 2-1, vodstvo Marina Čilića od 2:0 u setovima protiv Juana Martina del Potra), ovo su trebala biti tri dana za brzi zaborav. Još tamo u Zagrebu slutilo se, pa čak i znalo, da za sljedeću akciju nećemo imati na raspolaganju naše najbolje tenisače.

    Ritam igranja na svjetskoj razini vrlo je teško izdržati stoga privremeno povlačenje našeg najboljeg igrača i Ivana Dodiga (Ivu Karlovića ne treba stavljati u isti okvir) nakon naporne prošle sezone ne treba osuđivati. Dodig se oglasio pismom i objasnio razloge, Čilić je, pak, kalkulirao i ostavljao nadu da će možda ipak biti u sastavu reprezentacije.

     

    U lovu na ritam

    Možda je mogao postupiti kao Dodig, ovako kad je Željko Krajan objavio na koji kvartet računa za dvoboj sa Španjolskom, nastalo je veliko razočaranje i ogorčenje u slavonskoj metropoli prije svega. U Osijeku se ionako stalno osjećaju zakinutima, “poludio” je gradonačelnik Ivica Vrkić jer nije Grad Osijek malo uložio da bi organizirao nešto što je trebalo biti spektakl, a zatim dobilo konture provincijskog događaja koji malo koga zanima.

     

    Treba vjerovati da Čilić doista nije bio siguran, uostalom, iz pouzdanih izvora saznali smo da je dosta dugo razmišljao hoće li igrati u Montpellieru ovaj tjedan. Očito je da ni on sam nije mogao predvidjeti koliko će traga na njemu ostaviti završnica prošle sezone, zapravo, cijela sezona. I to trošenje je prije svega bilo psihičko, kao da je ostao praznog rezervoara. Da priča ima temelja, pokazuju i njegovi rezultati u Chennaiju i na Australian Openu.

    Čilić nije izoliran slučaj i zato bismo morali imati malo više razumijevanja. Pogledajte tko je uopće od najboljih tenisača igrao u prvom kolu Svjetske skupine, jedino Novak Đoković, koji se predomislio i nakon šoka u Melbourneu pristao biti u sastavu Srbije da bi olakšao kapetanski debi Nenada Zimonjića. To su činjenice i zato ne treba osuđivati Čilića, sramota je zapravo na kakvu se razinu ljudi znaju spustiti i omalovažavati naše sportaše općenito. Kao da su najgore osobe na svijetu. Ne sportaši, nego osobe.

     

    Nakon Zagreba se znalo i da će Borna Ćorić biti izvan sastava, da će operaciju na koljenu iskoristiti kao “joker” za preskakanje Davis Cupa. Naš mladi as nije zaboravio nepravdu koja mu je učinjena, eliminacija iz sastava dva dana prije finala teško mu je pala, a kako u međuvremenu ništa nije napravljeno na diplomatskom planu da bi se odnosi poboljšali, on je u petak već bio u Montpellieru. U ovom trenutku njemu je najvažnije uhvatiti nekakav normalan ritam na Touru, bez pobjede je od sredine kolovoza i to zvuči ružno, makar nije imao puno prilika za popraviti omjer. Hoćeš-nećeš ščepa te nervoza, stvari se ne razvijaju kako si zamislio i to je vrtlog iz kojega nije lako isplivati na površinu.

     

    Ništa zagarantirano

    Možda je bolje da nije bio u Osijeku, ali hajde ti to objasni Osječanima. Pogotovo kad im nakon svih očekivanih ili priželjkivanih hrvatskih tenisača odustane i onaj najveći sa suprotne strane Rafael Nadal. A on je trebao biti najpoznatiji i najslavniji sportaš koji je ikada stupio u Osijek.

    Da, to su po svim parametrima trebala biti tri dana za brzi zaborav, dok se po tko zna koji put nismo uvjerili da u sportu nema sigurnih stvari. Nikome ništa nije zagarantirano. Anonimna Hrvatska prihvatila je izazov i nadmašila sebe, odjednom je razočarana nacija spoznala da osim gore navedenih još neki Hrvati igraju tenis i to ga znaju igrati jako dobro.

    Kad su košarkaši Osijeka čuli kome moraju ustupiti dvoranu, a oni moraju trenirati u manjoj, bili su ljuti i komentirali su “zar se doista uklanjamo rekreativcima?” Vjerojatno su se od petka do nedjelje grizli za jezik, a možda su bili i u dvorani i navijali zajedno sa sugrađanima.

    Bio je to istinski show, Gradski vrt trebao je zjapiti prazan, ali kad je krenuo Franko Škugor, sve se promijenilo. Nakon pobjede Šibenčanina nad Pablom Carrenom Bustom opet je svatko htio imati ulaznicu i naći svoje mjesto u dvorani, subota s Marinom Draganjom i Nikolom Mektićem u glavnim ulogama užgala je stvari do toga da smo se ponadali pobjedi i plasmanu u četvrtfinale. Toliko je malo potrebno Hrvatima da idu iz krajnosti u krajnost što se osjećaja tiče.

     

    Znali su prepoznati

    Ono najljepše dogodilo se na kraju, Hrvatska je izgubila, a nitko u dvorani nije bio tužan, razočaran, ljut, bijesan... Ništa od toga. Samo sreća i zadovoljstvo.

    - Predivan osjećaj. Nikad u životu se nisam bolje osjećao. Gledatelji su nam priredili ovacije, iako smo izgubili. Hvala im svima na predivna tri dana - rekao je Nikola Mektić.

    Osijek je na posljetku ispao najveći pobjednik i ako u Hrvatskom teniskom savezu imalo drže do toga, onda će Osijeku na neviđeno dodijeliti domaćinstvo sljedećeg dvoboja. Osječani su to definitivno zaslužili. Prvenstveno zato što su navučeni na tanak led jer smo sigurni da gradonačelnika Vrkića nitko nije upozorio o mogućnosti da naših najboljih igrača možda neće biti.

    Ono što je važnije, Osječani su pokazali kako se navija za reprezentaciju. I u pobjedi i u porazu. U nedjelju navečer, dok je na semaforu svijetlilo 2-3, a naša reprezentacija zahvaljivala gledateljima na podršci, pomislili smo da smo negdje u Engleskoj. Pobjednici i u porazu. Da, ima i toga. Ako si dao svoj maksimum. Ovi dečki su išli čak i preko toga. Osijek je to znao prepoznati.

    Iz drugih medija