Ivo Karlović
Goran Mehkek / Hanza Media / CROPIX

KOMENTAR NEVENA BERTIČEVIĆA

SVI KOJI KRITIZIRATE KARLOVIĆA, RAZMISLITE JOŠ JEDNOM Ovo je manje poznata, holivudska priča čovjeka koji je zaslužio puno više od onoga što je dobio

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 01.12.2016. u 08:06

  • Karlović je u svojoj karijeri zaslužio puno više od onoga što je dobio, u karijeri u kojoj se sam borio i izborio da bi stigao tamo gdje mnogi nisu, i zato bi svi koji su pomislili da je svojim nastupom u Davis Cupu razočarao mogli još jednom razmisliti

    Put do presice nije bio ni dalek ni neprohodan, ali siguran sam da se u nedjelju navečer Ivo Karlović upravo tako osjećao: kao da je krenuo na dalek i neprohodan put. Bila je to, mnogi su od nas vjerovali, utakmica karijere, koja se mora okončati sretnim završetkom jer, tako se barem kaže, dobri su momci to zaslužili.

    Nažalost, daleko je više priča koje nisu tako završile iako bi to za mnoge od nas, da ne kažem i većinu, bio idealan rasplet finala Davis Cupa - pobjeda Ive Karlovića u petom i presudnom dvoboju finala protiv Argentinaca.

    Nažalost, nije se dogodilo. I to se vidjelo na njegovu licu dok je prošao pored nas spuštena pogleda i, siguran sam, duboko nesretan jer nije ostvario san. San većine u zagrebačkoj Areni, san hrvatskih teniskih navijača, ali možda i više od svega - zapravo, sigurno više od svega - vlastiti san. Iako nema pravo biti nesretan. Znam da mu ovo neće i ne može biti utjeha, čak i ako pročita ovaj tekst, ali on je u svojoj karijeri zaslužio puno više od onoga što je dobio. U karijeri u kojoj se sam borio i izborio da bi stigao u ono što nazivamo predvorjem raja, da bi došao tamo gdje mnogi nisu. A to što nije uspio do kraja ne može biti minus, već više od svega plus u njegovoj velikoj karijeri. Usudim se reći briljantnoj karijeri.

    Karlović
    Damir Krajac / Hanza Media / Hanza Media
     

    Borio se za sebe

    Ivo Karlović nikada nije bio među najvećim favoritima za velike nagrade, ali je uvijek bio spreman osvojiti nagradu za epizodnu ulogu, a takvih “Oscara” ima dovoljno u svojoj vitrini. I to mu nitko ne može uzeti. Mogu mu samo zahvaliti što je bio i ostao uporan do kraja.

    Ivo Karlović je, moglo bi se reći, samouki šampion. Nije bio okružen trenerima još od dana kada je izašao iz kolijevke ili kada se prvi puta prihvatio reketa. Njegov je početak više naslućivao priču o mogućem košarkašu jer je bio dovoljno visok, pa je na kraju na Šalati i jedno vrijeme igrao košarku, koja mu je ostala jedan od omiljenih sportova. No, krenuo je u daleko neizvjesniju karijeru: karijeru tenisača, u kojoj dugo nije imao dovoljno, ali se nekako borio i izborio da bi se našlo dovoljno, da bi otišao na neki turnir gdje se polako ali sigurno počela stvarati slika o jednom visokom Zagrepčaninu, talentiranom tenisaču koji bi mogao napraviti karijeru.

    Karlović
    Damir Krajac / Hanza Media / Hanza Media
     

    A opet, nismo mu vjerovali ili mu nismo vjerovali dokraja. Kada je davno na početku njegove karijere jedan od mojih teniskih prijatelja u zanosu sugerirao da bi Ivo Karlović jednoga dana mogao u 50 najboljih tenisača na svijetu, slatko sam se nasmijao. Nisam mu vjerovao, malo mu je tko vjerovao, ali u ovoj je priči jedino važno da je Ivo Karlović - vjerovao. Korak po korak priča se o Ivi proširila, a on je znao ponekom zapaženom pobjedom najaviti kandidaturu za legitimni status tenisača na ATP Touru. A status tenisača kojeg su svi prihvatili dogodilo se 2003. godine na Wimbledonu kada je prošao kvalifikacije i na središnjem terenu pobijedio branitelja naslova Australca Lleytona Hewitta.

    Tu je počeo uspon, ali uspon koji traje. Ivo Karlović uskoro će proslaviti 38. rođendan, a 20. je tenisač svijeta, što je fascinantan rezultat. I prije nego što se i vi, zapravo, svi mi zaletimo i kažemo da nas je Karlović u dvoboju s Federicom Delbonisom razočarao, zastanimo na trenutak i zapitajmo se a što to mi radimo i možemo li u bilo čemu biti 20. na svijetu. Karlović je to mogao i još uvijek može.

     

    A budući da se uvijek borio za neku svoju pravdu, znao je biti u sukobu s čelnicima našeg saveza, igrao je pa nije igrao u Davis Cupu jer je želio jednake nagrade za sve i to nije svima dobro leglo. I ja moram priznati da sam u jednom trenutku bio previše kritičan, ali sam u međuvremenu promijenio mišljenje. Jer za čovjeka koji je, na određeni način, više od svih sâm gradio i izgradio svoju karijeru takvo je ponašanje bilo logično, bilo je logično da će se sâm boriti i izboriti za svoj status.

    Sve što je mogao

    Malo je onih koji su vjerovali da bi Karlović mogao biti pobjednik na Touru, a on je pobjednik i danas, u 38. godini. U sezoni koja je upravo završila osvojio je dva nova turnira, a toliko je osvojio i naš najbolji tenisač, Marin Čilić. I to je na određeni način dokaz koliko je velika njegova karijera, zapravo holivudska karijera, čak i ako će netko reći da je ostao bez sretnog završetka. No, ne moramo svi uvijek biti pobjednici da bismo u nečemu pobijedili.

    I zato bi svi koji su pomislili da je Karlović svojim nastupom u Davis Cupu razočarao mogli još jednom razmisliti. Iako ga dugo nije bilo u najvećem svjetskom natjecanju, nakon četiri godine prihvatio je molbu Željka Krajana i stavio se na raspolaganje ne samo jer se igralo finale nego i jer je to finale bilo u Zagrebu. Uvijek je silno želio ostvariti rezultat na turniru koji je u rodnom gradu igrao sve dok ga Milan Bandić nije ukinuo.

    Velike se stvari znaju dogoditi upornim dečkima, ali činjenica da se Ivi Karloviću to nije dogodilo ne može umanjiti sve što je on dao hrvatskom tenisu, kao što ne može umanjiti ni scenarij jedne ipak holivudske karijere. A možda nismo ni imali pravo vjerovati da bi se to nama u tenisu moglo dogoditi još jednom nakon holivudskog scenarija o karijeri Gorana Ivaniševića, koji je sebe mogao i prepoznati u filmu Wimbledon jer upravo je prema njegovu nevjerojatnom trijumfu taj film i snimljen. Bio je to scenarij koji je napisan u raju i koji se događa jednom u tko zna koliko godina.

    Ivo Karlović
    Damir Krajac / Hanza Media / Hanza Media
     

    Ivo Karlović nije samo čovjek koji servira gomilu asova nego i tenisač koji je upisao pobjede protiv većine najboljih tenisača na svijetu, čovjek koji je pobijedio i Novaka Đokovića, čovjek koji je uvijek i u svakom trenutku bio opasan. Izgubio je od Federica Delbonisa u presudnoj utakmici finala Davis Cupa, ali izgubio je od sjajnog tenisača koji je u Davis Cupu imao pobjede i nad Talijanima Andreasom Seppijem i Fabiom Fogninijem, talentiranim ljevorukim tenisačem koji nikada neće biti Juan Martin del Potro, ali će uvijek biti važna karika kao što je bio važna karika u prvom trijumfu Argentinaca.

    Ivo Karlović je, vidjelo se to, bio nesretan jer nije mogao dovesti to do kraja, ali je učinio sve što je mogao. I to nakon što je u Bratislavi prije 11 godina bio član pobjedničke momčadi, samo što tamo nije igrao. U Zagrebu je prihvatio poziv, borio se onako kako on uvijek radi, dao je najviše što je u tom trenutku mogao, a to što je Delbonis u tom meču bio bolji jednostavno je nešto protiv čega se teško boriti. Već se treba nakloniti i čestitati.

    Uvijek u blizini

    Ako je ovo bila posljednja utakmica Ive Karlovića u Davis Cupu, treba mu opet i još jednom zahvaliti. I sjetiti se uvijek njegove holivudske karijere, karijere samoukog šampiona, karijere koja još uvijek traje iako je mali korak do četrdesetih. Poznavajući Karlovića, tenisača koji je uspješno balansirao karijeru i bježao od ozljeda, uvjeren sam da će igrati do četrdesete. Ali kakav je Karlo, nikad se ne zna.

    Ako za pet godina opet dođemo u finale Davis Cupa, nije nemoguće da će Ivo Karlović biti negdje u blizini i, ako ga pozovu, prihvatiti poziv. Jer je on pokazao da i na korak do četrdesetih može igrati kao u najboljim danima i to je najveća nagrada njemu i njegovoj karijeri, koja je bez obzira na poraz od Delbonisa holivudska - a takvom će i ostati.

    Iz drugih medija