SN/Arhiva

PUT DO SLAVE

PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ 'Ne gasite nam tenis dok je tenisača'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 21.07.2016. u 11:52

  • Zanimljiv je i neobičan, svakako i vrlo uzbudljiv bio put naših najboljih tenisača posljednjih godina u Davis Cupu. Bez pogreške ili straha od pogreške mogli bismo ih nazvati šampionima putovanja jer nakon serije domaćih utakmica, dogodila nam se i serija gostovanja i mnogi su to vidjeli spasom za hrvatski tenis. Kao što su neki rekli, a neki napisali, dobro je što smo uglavnom gostovali jer tko bi te susrete u Hrvatskoj mogao i želio organizirati?

    Ima, naravno, u toj priči poprilično istine i stvarno je dobro što smo posljednjih šest te 10 od posljednjih 11 utakmica u Davis Cupu igrali u gostima. Danas smo nakon velike, a netko će reći i senzacionalne, pobjede u Portlandu nad Amerikancima opet u polufinalu i nakon 11 godina smo na tragu 2005. kada smo, uz trijumf Gorana Ivaniševića u Wimbledonu i Marina Čilića na US Openu, ostvarili najveći uspjeh u muškom tenisu. I jedan od najvećih uspjeha uopće u hrvatskom sportu.

    A sve su to te dvije generacije ostvarile na zanimljiv način. Put je uvijek bio težak, nekad i teško prohodan jer iako nam je tenis jedan od najvećih sportova, malo je bilo prilike za pohvaliti se da je puno toga ostvareno uz pomoć HTS-a, jer kao i u nekim drugim sportovima, tenis također živi od danas do sutra. Pogotovo u posljednje vrijeme.


     

    Labirint bez izlaza

    Dovoljno je samo vidjeti koliko nam se turnira ugasilo, gotovo svi ženski i najveći dio muških, i ovoga časa kad bi netko želio podvući crtu, jedina konstanta bila bi turnir u Umagu, koji ponosno stoji gotovo 30 godina, te Istarska rivijera. Nemojte pitati što se dogodilo sa Zagreb Indoorsom, Zagreb Openom te prije njih Croatian Indoorsom, Ladies Openom u Bolu, koji su u najboljim danima i godinama imali potporu, a i te potpore više nema. Kao što neki kažu, više nema ni Teniske akademije na Zagrebačkom velesajmu zbog velikih dugova i financijskih problema koje, čini se, nije moguće riješiti ni popraviti.

    No, u tim teškim vremenima i onda i danas hrvatski je tenis ostao živahan, pa čak i više od toga, momčadski i pojedinačno, i zato je možda najbolje što bismo mogli reći ili napisati je i ova poruka: ne gasite nam tenis dok je tenisača.

     

    Iako ne znam na čiju bi adresu mogle otići, jer HTS već godinama ne vodi brigu o hrvatskom tenisu. Barem ne onako kao što to rade neke druge zemlje, no, to još uvijek nije bio razlog da bi naši dečki spustili glavu i sagnuli leđa te pustili da ih voda nosi.

    Trijumf u Bratislavi 2005. godine ostvarila je jedna druga generacija, velika generacija hrvatskog tenisa. Na terenu su je predvodili Ivan Ljubičić i Mario Ančić, a nada se rodila nakon velikog trijumfa u 1. kolu nad SAD-om i odvela nas preko Rumunja i Rusa, sve do veličanstvene pobjede u Bratislavi nad Slovačkom.

    Prošlo je 11 godina i mi smo o Davis Cupu uglavnom sanjali i govorili o dobrim starim vremenima koja se neće tako skoro ponoviti, ako se uopće i ponove. Iako je predvodnik ove nove generacije Marin Čilić, ali ne samo on, već svi od izbornika Željka Krajana i svih koji su u tom vremenu igrali, vjerovali da će naše vrijeme jednog dana opet doći.

    A mi danas imamo opet pravo na nadu. I nije te dečke pritom smetala istina da se puno toga u hrvatskom tenisu ugasilo i da će se, bojim se, ugasiti još, jer nitko ne vidi izlaz iz tog labirinta u kojem novca nema, a oni koji žele naplatiti dugove su na svakom uglu.


     

    Dinamit u rukama

    Može li Hrvatska, za početak, napraviti prvi korak i ponovo se vratiti u finale Davis Cupa? Protivnik je vrlo zahtjevan, pa iako ćemo napokon nakon toliko vremena i toliko čekanja opet igrati na domaćem terenu, bit će to teška borba i, nadamo se, izjednačena borba. Ne znam tko će dobiti organizaciju tog dvoboja, ali znam da bi ga trebali dobiti oni koji mogu garantirati da će gledalište biti ispunjeno do kraja. Što će ti sve ako nemaš navijača?

    I to će biti najveći ispit HTS-a, iako je pitanje kako će i na koji način to napraviti jer, ako se sjetimo nekih prethodnih utakmica koje smo igrali na domaćim terenima, sjetit ćemo se da smo u godini nakon što smo osvojili Davis Cup ugostili Argentinu, a svi gledatelji na tribinama gotovo su se međusobno poznavali. Tako nešto nam nije potrebno. Potrebna nam je atmosfera koja će voditi Čilića, Bornu Ćorića, Ivana Dodiga u možda najvećoj utakmici ove nove generacije.

    Francuska je jedna od najboljih svjetskih reprezentacija, Francuska ima čak šestoricu tenisača među 30 najboljih, ima i najbolji svjetski par (Herbert, Mahut), nekad veliki tenisač i posljednji Francuz koji je osvojio Grand Slam naslov Yannick Noah ima dovoljno tenisača da bi mogao na teren poslati veliku kombinaciju. Iako, kad ponekad imaš puno mogućnosti, lako ti se može dogoditi i pogreška. No, kad netko u rukama ima Tsongu, Gasqueta, Monfilsa, Simona, Pouillea i Pairea, onda se može pohvaliti da ima dinamit u rukama.


    SN/Arhiva
     

    Hrvatsko zajedništvo

    Hrvatska nema takvu snagu, ali Hrvatska ima ono što možemo nazvati borbenim duhom, Hrvatska ima i ono čime se u posljednje vrijeme vole hvaliti neki političari, Hrvatska ima zajednišvo i zato bi bilo tragično kad bi se nastavilo gasiti sve ono dobro što smo svih ovih godina imali i dali u tenisu.
    Puno je lijepih utakmica bilo, puno je velikih pobjeda bilo, i zato bez obzira na snagu Francuza, imamo pravo vjerovati da će ti momci u rujnu biti više nego ravnopravni protivnici, iako su u svemu drugom, osim na terenu, neravnopravni.

    Francuski tenisači, ako je vjerovati nekim insajderima, bogato su nagrađeni za svaki nastup u Davis Cupu, čak s milijun dolara po sezoni. Za nas i naše dečke tako je nešto nezamislivo, ali je njihova snaga, volja i želja veća od svega.

    I zato nemojte gasiti tenis dok nam je tenisača.

    Iz drugih medija