LONDON, UNITED KINGDOM - JULY 09: WIMBLEDON 2001, London; FINALE/MAENNER; v.l.n.r.: SIEGER Goran IVANISEVIC/CRO, Patrick RAFTER/AUS (Photo by Bongarts/Getty Images)
Bongarts/Getty Images

PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ

GDJE STE BILI TOG 9. SRPNJA, DANA U KOJEM SMO SHVATILI DA I DOBRI MOMCI PONEKAD IPAK ZAVRŠE PRVI Goran je tada ostvario i snove svih običnih ljudi!

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 09.07.2019. u 11:47

  • Tog je dana Goran ostvario svoje i snove svoje obitelji, ali i snove svih običnih ljudi koji su možda upravo na njegovu trijumfu shvatili da ništa nije nemoguće

    Wimbledon je polako, ali sigurno odlazio. Još jedan Wimbledon, a godina je bila 1998. Na sve sam se trudio načine produljiti ostanak u klubu, koji nam je do te nedjelje nudio dovoljno sreće ali i nade, da bi nam opet izmakao stolac u posljednji trenutak.

    Goran Ivanišević izgubio je finale od Petea Samprasa. Treći je put izgubio finale najvećeg svjetskog turnira, drugi put u dvoboju sa Samprasom, nakon što je prvo finale izgubio od Andrea Agassija. Polako sam se vukao po klubu i pokušao ostati tamo do kraja, pa i nešto dulje. Znao sam kakva me atmosfera čeka tamo gdje sam dva tjedna dijelio sve dobro i loše s Goranom Ivaniševićem, a pogotovo s prijateljem, suputnikom i supatnikom Srđanom Ivaniševićem. I zato sam se vukao polako poput londonske magle, ali sam znao da taj susret neću moći izbjeći, kao što ga nikad nisam izbjegao i kao što ga nikad nisam pokušao izbjeći.

    Reuters
    REUTERS
     

    Kako sam i pretpostavio, atmosfera u kući koju ćemo dan kasnije napustiti bila je prilično tmurna i sumorna. Svi su bili tamo, sjedili u dnevnoj sobi, svi s nekim svojim mislima, a moj pokušaj da popravim atmosferu i raspoloženje nije pao na plodno tlo. Pa čak i primjedba da je to ipak bio samo jedan teniski meč.

    Mlijeko ili nešto žešće

    Upravo tako, bio je samo jedan teniski meč, ali ako ćemo realno i iskreno, bio je puno više od toga. I svi smo to znali, pogotovo moj prijatelj Srđan, koji je i tada, a i svih prethodnih godina nudio optimizam u neograničenim količinama. Vjerovao je, vjerovao je svom sinu, ali i osjećaju i gotovo bih bio siguran okladiti se da je Ivanišević senior, kao da ima kristalnu kuglu, vidio ono što će tri godine kasnije postati stvarnost. I zato je i u meni trajala nada.

    Ne spadam u kategoriju onih koji su spremni svaki puta na neku važnu obljetnicu napisati prigodan tekst. Pogotovo što sam bio i ostao veliki zagovornik da novinari svoje najbolje tekstove nakon velikih pobjeda, još više nakon velikih poraza, pišu dok su vrući i neposredno nakon što je, u ovom slučaju, tenisko finale jednog takvog velikog turnira kao što je Wimbledon okončano.

    Ako se dobro sjećam, bili smo na večeri, uvijek je tako kad je Goran igrao finala, bez obzira na to kako završila. Dio tradicije, koji se nije mijenjao. Jutro sam dočekao uz polupraznu bocu Jack Daniel’sa i uporno pokušavao još nešto napisati. Ne mogu se ni sjetiti koliko mi je dobro ili loše išlo, ali mogu se sjetiti da sam se u rano jutro sudario s Goranom Ivaniševićem, koji se spustio u kuhinju popiti, čini mi se, čašu mlijeka. Iako volim mlijeko, ja sam i tada bio za nešto žešće.

    Wimbledon winner Goran Ivanisevic waves from a boat to fans on his
arrival at his hometown of Split on July 10, 2001. Newly-crowned
Wimbledon champion Goran Ivanisevic landed in his home town of Split on
Tuesday to a hero's welcome which drew more than 100,000 people to the
city centre.
NSO/CRB - RP2DRIMZJEAA
    REUTERS

    Ljeta 2001. Split je slavio pobjedu Gorana Ivaniševića u Wimbledonu

     

    Nekoliko sati kasnije smo se rastali, svi su krenuli svojom stazom. Ostala je žal za konačnom srećom i idejom koja se rodila da se nađe s nogometnim reprezentativcima i velikim prijateljem Zvonimirom Bobanom u Francuskoj gdje su - a to se zamalo dogodilo - trebali proslaviti dva velika zlata. Nogometno prvenstva svijeta i ono s Wimbledona koje tada jednostavno nije bilo suđeno.

    Samo je Goran čuo nec

    Ono što je izgledalo kao lijepi san, završilo je broncom nogometaša. Godinama kasnije Goran Ivanišević mi je rekao... - Ovo što su nogometaši napravili, njihovi nasljednici neće ni u dvjesto pedeset godina.

    Oni su mu zahvalili porukom na majici uoči polufinalnog dvoboja s Francuzima, na kojoj je pisalo “Hvala, Gorane”, iako ne znam koliko ga je to moglo utješiti. Tih četrnaest dana Wimbledona živjeli smo intenzivno, uvijek je tako kad se u vrijeme najvećeg svjetskog teniskog turnira igra europsko ili svjetsko prvenstvo u nogometu. Ne znam smijem li reći da je Goran Ivanišević bio naš najveći navijač, ali znam da je na slobodni dan u Wimbledonu, prve nedjelje, prošetao u desetki, reprezentativnoj desetki Zvonimira Bobana.

    - Idem se malo kurčit’ i zafrkavati Engleze.

    Engleze, koji ni tada u Francuskoj nisu dobro prošli, poraženi na kobne jedanaesterce od Argentine. I kako se približavao kraj turnira, naš je optimizam bio sve veći, a onda nam je opet netko podmetnuo nogu. Bio je to opet Sampras u pet setova finala. A to je bilo nešto što se samo Goranu Ivaniševiću moglo dogoditi. U polufinalu je pobijedio Richarda Krajiceka. Četvrti set, meč-lopta zabio je as. I krenuo prema mreži pružiti ruku protivniku, koji je također bio u blizini. No, u tom trenutku sudac je rekao “nec”.

    Nisam znao treba li proklinjati tog Britanca u stolcu Kima Cravena, sve dok mi Goran Ivanišević nije potvrdio da je i on čuo da je lopta nakon servisa dotaknula vrh mreže. A jedne večeri u Umagu smo se te priče dotakli i s Cravenom. - Samo je Goran čuo “nec”, Goran i ja.

    Meč-loptu nije iskoristio u novom pokušaju, izgubio je, ako sad ne fantaziram, tie-break i igrao do konačne pobjede još 28 gemova u petom setu.Ne znam koliko je to utjecalo na njegov nastup u finalu i petom setu, kojeg je odlučio jedan break, ali nikad nisam bio u kategoriji novinara koji su tražili opravdanje za nešto što se nije dogodilo ili za nešto što se dogodilo, a takav je bio i Goran Ivanišević pa sam u svojoj karijeri imao dobrog savjetnika. Čovjeka koji nikad nije tražio opravdanje u nekakvoj sudačkoj pogrešci, već je isključivo gledao sebe i svoju igru. Pa ni onda, također u Wimbledonu, kad mu je jedna pogreška linijskog suca odnijela mogućnost osvajanja drugog seta, a možda i naslova.

    Sve sam to tretirao u varijanti tako je moralo biti i u nadi da će Goranovo vrijeme pa onda i naše vrijeme jednog dana doći. Iako te sumorne nedjelje u Wimbledonu 1998. nisam više bio siguran. Ne mogu reći da sam se osjećao kao da je u tom jednom finalu Goranovo vrijeme prošlo, ali sam se bojao da bi to moglo biti tako i već tada sam počeo razmišljati o konačnoj nepravdi. Iako sam znao da je sport takav, iako sam znao da će ti sport tisuću puta uzeti prije nego što će ti jednom dati, iako sam znao da je Goran Ivanišević igrao tenis i doživljavao tenis na neki svoj način.

    Kada je tri godine kasnije napokon zasjeo na tron svjetskog tenisa, dok je držao taj trofej koji mu je godinama izmicao iz ruku, sjetio se Dražena Petrovića. - Ovo je za tebe, Dražene.

    Bila je to slika Gorana Ivaniševića kakvu mnogi nisu znali. A njegov otac mi je od prvih dana znao govoriti da je u Goranovu srcu bilo mjesta za sve. I da je igrao za sve koji su ga okruživali, a ponajmanje za sebe. A veliki šampioni nikada nisu bili takvi. I zato mi je Srđan Ivanišević znao reći. - Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da su svi veliki šampioni sebični. Egoisti.

    Goran nikad nije bio takav i to ga je svih ovih godina znalo zaustaviti kada je dolazio blizu ili korak do.

    Napokon na stanici

    No, Goran je bio takav i u njegovoj karijeri i njegovu životu se ništa nije mijenjalo. I zato je Srđan Ivanišević, i onda kad su svi vlakovi već prošli, vjerovao da će jedan napokon stati i na njegovu stanicu i pričekati ga da uleti u posljednji čas i potvrdi nešto što se općenito smatralo nemogućim, ali se ipak događalo. Istina je, i dobri momci ponekad znaju biti prvi. Goran Ivanišević to je dokazao tri godine kasnije.

    I zato se uglavnom sjetim nekih trenutaka, koji nisu bili važni za neku utakmicu, za neko prvo kolo, polufinale ili finale. Ali sam znao zapamtiti i zadržati u sebi ono što sam čuo i ono što me na kraju pretvorilo u ovisnika.

    Netko je jednom napisao, “nikad nemoj vjerovati Goranu Ivaniševiću, ali nikad nemoj prestati vjerovati u Gorana Ivaniševića”. I te 2001. kad smo krenuli na još jedno hodočašće teniskoj katedrali, krenuli smo s jednakom nadom ili jednakim uvjerenjem. Iako Srđanu Ivaniševiću srce nije bilo u najboljem stanju, nije mogao reći ne kad mu se javio sin. - Osjećao sam da Goran želi moj dolazak. I ni u jednom trenutku nisam razmišljao reći ne.

    A onda sam se sjetio još jedne Srđanove rečenice. - Zapamti, moj sin će jednog dana napraviti nešto veliko i to onda kad dotakne dno.

    Ne znam je li uoči tog Wimbledona dotakao dno kad je izgubio u prvom kolu turnira u Kraljičinu klubu od Talijana Cristiana Carattija, kvalifikanta, koji nije baš najbolje znao hodati na travi i to upravo kad su iz All England Cluba objavili da su 125. tenisaču na svijetu dali pozivnicu. A Goran je to na svoj tipičan način vidio sa sunčane strane.

    Za Gorana i na kraj svijeta

    - Dobro je što nisu čekali još jedan dan, inače mi nikad ne bi dali pozivnicu. A onda bi morao u kvalifikacije. - Kvalifikacije, koje sigurno ne bih prošao.

    Sve se to dogodilo tri godine kasnije, a u ponedjeljak početkom srpnja 1998. smo polako odlazili svaki na svoju stranu. Goran nije otišao u Francusku, bronca nogometaša se slavila kao najveći trijumf hrvatskog sporta, a Goranovo finale, treće finale, kao da se i nije dogodilo. Za nas koji smo ga uvijek voljeli i podržavali bio je to velik uspjeh. Ali žal je ostao. I sumnja.

    Ako želim biti iskren prema sebi i svima oko sebe moram priznati da nisam vjerovao da će mu netko ponuditi četvrtu nadu. Samo je legendarni Australac Ken Rosewall igrao četiri finala Wimbledona i sva četiri izgubio. I opet se ukazao Goran Ivanišević. - Sva sreća što mi taj podatak nitko nije servirao jer bih inače i ja četvrti put izgubio finale.

    A kako se ljudi vole sjetiti neobičnih zgoda, a ja spadam u kategoriju takvih, sjetit ću se i nikad zaboraviti da je uz vrata kuće u kojoj je Goran Ivanišević s prijateljima i rodbinom stanovao 14 dana najvećeg svjetskog turnira bila prislonjena boca šampanjca uz poruku. - Hvala ti, Gorane, što si nam bio dobar susjed.

    Sve je to trenutak jedne karijere koja ti prolazi kroz glavu, ostavlja pitanje i sumnju, ali i nadu. I zato sam tu priču o Goranu Ivaniševiću zapravo vratio u 1998. I čekao da dođe taj trenutak kad će i dobri momci ponekad završiti prvi. Višegodišnji Goranov menadžer Rumunj Ion Tiriac rekao je skupini hrvatskih novinara nakon dvoboja sa Safinom u četvrtfinalu 2001. godine... - Znate, ja sam ateist, ali za Gorana bih otišao u crkvu.

    Nije jedini, i ja sam otišao nekoliko dana ranije. Za Gorana Ivaniševića i tada i danas bio sam spreman otići na kraj svijeta i to je nešto što se ne može promijeniti. Ne bi se promijenilo ni da je i četvrti put izgubio finale Wimbledona, ne bi se promijenilo i da nikad nije osvojio najveći svjetski turnir, ali ovako je ljepše, ovako se rečenica “i dobri momci ponekad budu prvi” prikazala u punom svjetlu. Uostalom, i najveći egoisti poput Petea Samprasa znali su reći.

    - Siguran sam da će Goran jednog dana osvojiti Wimbledon, on to jednostavno mora.

    I mi smo bili sigurni svih tih godina, kao što je bio siguran i Tiriac, koji je skupini novinara, nakon što je Goran izgubio polufinale Wimbledona od Borisa Beckera 1990, ponudio okladu. - Goran će, zapamtite, pet godina za redom osvajati Wimbledon. Tko želi, može se i okladiti sa mnom.

    Nitko nije pružio ruku, ali znam da sam od Srđana Ivaniševića čuo još nešto. - Nek’ Goran osvoji jedan, samo jedan. Lako ćemo mi za ostala četiri.

    Jedan od razloga zašto sam se vratio u 1998. je svakako i priča o velikim pobjednicima koji nikada nisu prestali vjerovati. A Goran Ivanišević uvijek je bio takav, iako ga takvim nisu svi i uvijek doživljavali. Za neke je bio slabić koji u presudnom trenutku načini korak natrag i takvim će uvijek ostati. Ali ne tri godine kasnije. Tada je sve ono što mu se dogodilo u karijeri nestalo prebrisano krpom i samo je ostala priča o velikom, najvećem pobjedniku.

    Goran Ivanišević, kako mi je jednom rekao, često je znao skrenuti s autoputa pa se vozikati malo lijevo, malo desno, igrao je velike utakmice, stigao do velikih pobjeda, ali je nekako na domak cilju znao otići u pogrešnom smjeru, ili je protivnik jednostavno tog dana bio bolji. Znao je, međutim, Goran što ga na tom putu čeka i izdržao ga je do kraja. I zato je 2001, onda kad je za većinu bio “bivši tenisač”, napravio nešto što nitko nije. Ni tada, ni u godinama koje su dolazile, osvojio je Wimbledon s pozivnicom.

    Dan koji se ne zaboravlja

    To finale koje se igralo jednog ponedjeljka u All England Clubu nitko neće zaboraviti. Ni Goran, ni Patrick Rafter, ni novinari koji su o tome pisali.Danas sjećanja neće izblijedjeti, ali ako me pitate, a ja želim biti iskren, onda ću vam reći da sam sve što sam želio, stvarno želio, napisao kad je Goran Ivanišević napokon ostvario san.

    Malo je onih koji su iz najvećeg svjetskog teniskog kluba tog ponedjeljka otišli nesretni. Tog dana kad je Goran Ivanišević ostvario svoje i snove svoje obitelji, ali i dana kad je ostvario snove svih običnih ljudi koji su možda upravo na njegovu trijumfu shvatili da ništa nije nemoguće. Ako toliko voliš, ako toliko želiš, ako si toliko dobar.

    Iz drugih medija