Zagreb, 290216.
Hrvatski novinarski dom.
Dodjela tradicionalnih nagrada i priznanja Hrvatskog zbora sportskih novinara.
Na fotografiji: Mico Dusanovic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajac / CROPIX / CROPIX

SPORTSKA ENCIKLOPEDIJA

LEGENDARNI SPORTSKI KOMENTATOR OTKRIVA S Goranom nikad ništa nije moglo biti normalno

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 10.07.2016. u 00:14

  • Možete ga voljeti, možete ga i ne voljeti, ali Mićo je, kao i nekada Mladen Delić, jedno od najprepoznatljivijih lica, ali i glasova HRT-a. I sve čekam da danas-sutra osvanu neke majice s njegovim poštapalicama kao iz crtanog romana, tipa “ajoooj”, “uhhhh”, “neeeee”...

    Jer, ako Đelo Hadžiselimović ima i svoj band, onda Mićo Dušanović mora imati blog. Ova legenda sportskog novinarstva, komentator je na našoj javnoj dalekovidnici pune 42 godine. Ovo mu je posljednja sezona, u kojoj bere lovorike, zapravo nagrade. Baš ovog srpnja Mićo će u mirovinu s navršenih 65 godina.


     

    Stigao u pucanj

    U te 42 godine nakupilo se mali milijun prijenosa, no jedan uvijek ističe kao krunu svoje karijere, pobjedu Gorana Ivaniševića u Wimbledonu prije 15 godina. Uzgred, Mićo je i danas u Wimbledonu, na svojem posljednjem službenom putu.

    - Radio sam prijenos Wimbledona tada iz Zagreba, jer se uvijek štedjelo na novinarima i njihovu radu. Onda me netko od direktora u kući tada vidio i pitao što tu radim kada je Goran u finalu. Sjećam se kao danas, bila je panika oko toga hoću li uopće stići do Londona u zadnji čas. Išao sam preko Kranja, a kada sam sletio u London htio sam uzeti taksi, no vozač mi je iskreno rekao kako mi ne garantira da ću stići na vrijeme na meč i kako je bolje da idem podzemnom. Stigao sam u pucanj.

    Na komentatorskom mjestu su me čekale kolege iz BBC-ja jer je običaj da novinar iz zemlje koja ima finalista ima i bolji status. Ušao sam još sav znojan u kabinu, sjeo, priključio se i - pozdravio gledatelje. Počeli smo emitirati. Nije bilo lako, srećom, imao sam napravljenu pripremu još u Zagrebu.

    Kakav je bio njegov dolazak u Wimbledon, takav je bio i meč.
    - Naravno da je svima bilo jasno kako priča oko Gorana ne može završiti samo tako, jednostavno, da se tu mora nešto iskomplicirati. Morao je zato biti i taj ponedjeljak, naravno da nisu mogla biti tri seta, nego pet, naravno da su zadnji poeni bili za one s debelim živcima. Kada je dobio na kraju, a vidjelo se da mu je ruka teška barem dvije tone, za sve nas je to bio veliki, ogroman događaj, ali, mislim, za mene nekako najveći.

    Sjeća se Mićo još nekih zanimljivosti od prije 15 godina.
    - Zanimljivo je da je bio ponedjeljak i da se Wimbledon začas ispraznio, ljudi su otišli kućama. Ostao je prazan Wimbledon s nas nekoliko koji smo pratili Gorana. Jer, finale su dočekali samo oni novinari čije su redakcije odlučile platiti i produžiti boravak svojim ljudima. Dakle, u tom jednom potpuno praznom Wimbledonu fotoreporteri su došli na svoje, fotografirali su ga u raznim pozama i na različitim mjestima, a on ništa nije odbijao. Tako sam i ja u jednom trenutku držao taj magični pehar u ruci, što je poseban doživljaj, no žao mi je što neki fotoreporteri nisu održali obećanje i nisu mi nikada dali te fotografije, ja s Goranom i peharom. Tek nakon svega toga se Goran sjetio da bi trebao kupiti i neke suvenire za prijatelje, pa su organizirali samo za njega otvaranje jednog dućana sa suvenirima u sklopu Wimbledona.

    Radio je naš teniski bard televizijskog novinarstva sva Goranova finala u Wimbledonu.
    - Je, sva četiri njegova finala sam radio i sjećam se da su ona tri bili grozni osjećaji. Ne znaš što bi ga pitao na kraju, ne možeš postaviti, ono glupo novinarsko pitanje “kako ste se osjećali kada ste izgubili”. A kako bi se osjećao? Ali, nakon ovog je finala bilo jednako teško, i kada sam išao prema studiju prolazilo mi je kroz glavu što ga prvo pitati. Ne mogu ga pitati “kako se osjećate sada kada ste osvojili turnir”, i to mi se činilo glupo i izlizano.


     

    Nazdravili šampanjcem

    Pa je smislio prvu rečenicu...
    - Na početku intervjua sam mu rekao: “Ajde Gorane, reci, ja sam pobjednik Wimbledona!” Pogledao me malo zbunjeno, no tu smo se raspričali, tek tada je sve sjelo na svoje mjesto i shvatio je da je pobjednik. Prije toga sam zgrabio neki šampanjac od nekih ljudi u hodniku i došao nas intervju s dvije čaše, i ponudio ga da nazdravimo. Ne znam ni danas je li se to uopće vidjelo na snimci.

    Iz drugih medija