Netko je Gorana, uoči Wimbledona 2001, pitao o Peteu Samprasu. Čovjeku koji mu je svih ovih godina uzeo sve. I dva finala. Nasmijao se, vjerojatno nije mislio tako, ali Goran je takav. Čovjek koji je uvijek nosio emocije na rukavu...
- Sampras, nemojte me pitati o Samprasu. Sampras mi je upropastio karijeru.
Godina koja je dolazila bila je zanimljiva, više od svega jer je bila neparna. Godina u kojoj je, pogotovo u Wimbledonu, igrao za jednog čovjeka. Igrao je za Dražena Petrovića. Vijest koja je srušila sve naše snove i sve naše nade. Tragična smrt kapetana na autocesti u Njemačkoj. Gotovo bih rekao kraj naše košarkaške bajke. Godinama se nismo oporavili. Još danas...
- Uvijek je bio legenda.
Goran ga nikad nije zaboravio. Dražen i Zvone Boban, Zvone Boban i Goran. Sve si mogao reći, ali samo ništa i nikad protiv Zvone i Dražena. Najteža godina za sve nas, 1993. Godina kad je otišao Dražen.
Goran je igrao u Queen’s Clubu, izgubio je prvo kolo singla od nekog smiješnog Britanca Tima Wilkinsona, ali to mu nije bilo važno. Uopće mu nije bilo važno. Morao je u Zagreb, na ispraćaj prijatelju...
Došao je, lica ispijena poput Isusa, bez prave riječi, ali nešto je želio. Više od svega...
- Igrat ću Wimbledon za Dražena.
Igrao je dok je mogao. I koliko je mogao te 1993. I tko zna što bi se dogodilo da je prošao Todda Martina u osmini finala. Opterećen odlaskom prijatelja i smrtnim prijetnjama, živio je prvi puta u neobičnom okruženju...
- U hotelu sam bio prijavljen pod lažnim imenom, u predvorju moje sobe spavala su dva čovjeka osiguranja.
Gospodin Brown ili tako nešto. Onda je stigla utakmica velike odluke. Goran i Martin. Utakmica koju nikad neću zaboraviti. Igrali su na dvici, stratištu favorita. Goran je vodio 2:1 u setovima, 4:2 u četvrtom i 0:40. I još nešto. Goran je imao pet drugih, pet drugih servisa za redom.
Tako je valjda zapisano
No, nije bio njegov dana, još jedan u Wimbledonu. Jedan od onih zbog kojih sam postavljao pitanje, “hoće li Bog biti Hrvat?” Barem jednom. Tada nisam znao da je Gospodin imao bolji, daleko bolji, najbolji scenarij. Goran je do kraja meča s Martinom dobio samo još gem, ali nikad nije zaboravio. Nije zaboravio kome će posvetiti najveću pobjedu karijere. Samo Draženu Petroviću...
Onda je stigla 1994. Parna godina, uvijek je u Wimbledonu najbolje igrao u parnim godinama. Još jedna velika, polufinale, najveće polufinale Gorana Ivaniševića. Kako je samo, u tri seta, izbacio legendu All England Cluba, kako je samo razbio Borisa Beckera.
I priča koja je, kao i svake godine, oduševila novinare. Priča o svakom tenisaču zapravo. Navike koje se ne mijenjaju...
- Od prvog dana bio sam, svaku večer, u istom restoranu. Svake večeri isto. Juha, janjetina, ista salata i isti kolač.
Dugo je trajalo, ali ne do kraja. Još jedna utakmica u kojoj nije imao sreće,...
- Tako je valjda zapisano, rođen sam takav, bez sreće.
Finale koje je otišlo samo do tri seta. Prva dva u tie-breaku, treći 6:0 za Samprasa. I najveći poen svih poena, 3:3 u tie-breaku prvog. Goran je odigrao briljantan, apsolutno briljantan retern, Sampras je pokupio volej, nevjerojatan volej, gotovo ispod trave. Volej koji je dirao vrh mreže i prešao, na žalost, na Goranovu stranu. Sampras je nakon toga dobio tie-break i meč.
Ostala su pitanja...
- Zašto njemu, zašto baš njemu?
Pitanja na koja nisam imao odgovor. Nitko nije imao pravi odgovor. Nitko osim Boga koji je, doznat ćemo sedam godina kasnije, imao svoj odgovor. I scenarij koji je napisan u Raju. Samo tamo. I ako je samo zbog svega što se čudesnih dana 2001. dogodilo u Londonu, onda sam i ja, koliko to čudno zvučalo, sretan jer je izgubio od Samprasa 1994. Jer ova priča ne bi bila toliko genijalna da nije bilo Samprasa. I jedne izjave koju ću pamtiti zauvijek...
- Goran to mora osvojiti. Njegovo vrijeme će doći.
Došlo je. Onda kad više nitko nije vjerovao...
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTKIH NOVOSTI