Protekli vikend je ponudio sliku kakvu nismo svakodnevno gledali na teniskim terenima, bez obzira na to je li to bio ATP ili WTA Tour. Jednostavno, nivo i kvaliteta tenisa, koja se nudila na većini turnira nakon US Opena, bila je, bez obzira na to što neki o tome misle, prilično mizerna i dvorane su, uglavnom, bile otužno prazne. No, tjedan koji je za nama, tjedan turnira u Antwerpenu, pokazao je svima da tenis nije na aparatima i da tenisa ima ako će biti tenisača. Pogotovo onih koje smatramo veteranima, pa i onih za koje su mnogi vjerovali da im je iscurio sat, a vrijeme prošlo.

Zajednička priča

No, ako ste imali priliku vidjeti barem dio finala iz Antwerpena, finala Stana Wawrinke i Andyja Murrayja, morali ste promijeniti mišljenje, i zbog tenisa, a i zbog nečega što dugo u tenisu niste vidjeli. Naime, dok su Švicarac i Škot čekali da ih prozovu na dodjelu nagrada, sjedili su jedan pored drugog, u očito, više nego ugodnom razgovoru. Vremena koja nikada nisu prošla, jer ako si jednom bio španer, onda si to ostao za sva vremena i publika je to u Antwerpenu prepoznala. Ne samo zato što su napunili dvoranu do vrha, na finalu, već i tijekom tjedna. Za sve oni koji vole tenis, bila je to jedna od najljepših slika u posljednje vrijeme. Slika velikih povratnika i velikih tenisača, slika koja je posljednjih godina, zbog razno-raznih razloga, znala biti mutnija, ali nikad izbrisana. Čak i oni koji nisu pretjerano ludi za tenisom dotakli su se velikog povratka, velikog Škota, a istovremeno jednako velikog povratka velikog Švicarca.

Andy Murray je na početku godine bio na izmaku snaga, nakon poraza od Roberta Bautiste Aguta u Melbourneu došao je na pressicu i nije se mogao smiriti. Gušio se u suzama, ne zato što je izgubio meč, takvih je bilo i bit će ih, nego zato što je shvatio da ništa neće biti od njegovog najavljenog oproštaja u Wimbledonu. I zato je Andy Murray plakao.

- Kada sam shvatio da mi Wimbledon izmiče svijet mi se srušio. Jer ja nisam želio prestati igrati tenis, ja sam se tenisu želio vratiti na sve moguće načine, ali bol koju sam trpio je bila nepodnošljiva, toliko da noćima nisam mogao ni spavati.

Puno teških dana

​Kuk je godinama mučio Murrayja, a on se dugo borio da popravi to stanje, igrao je i kad su bolovi bili nepodnošljivi, pogotovo kada je trebalo osvojiti Davis Cup, ali je jednostavno u tom trenutku shvatio da je stigao do kraja puta.

- Jednostavno sam shvatio da u tom stanju neću moći doći ni blizu Wimbledona i zato sam plakao.

​Danas su se vremena za Murrayja dramatično promijenila. Nekada najbolji tenisač svijeta, dvostruki pobjednik Wimbledona, dvostruki osvajač zlata na Olimpijskim igrama, pobjednik US Opena i Davis Cupa, čovjek koji je do nedjelje osvojio 45 turnira, upravo je u Antwerpenu upisao jednu od svojih najdražih pobjeda u karijeri.

- Bilo je dana kada sam ovako nešto mogao samo zamišljati i zbog svega što sam prošao ovaj mi je dan možda jedan od najljepših u karijeri.

Dugačko čekanje

​Murray je osvojio 46. naslov u karijeri, prvi nakon gotovo tri godine i Dubaija, nakon velikih borbi, uglavnom u tri seta i povratka, tamo gdje je izgledao izgubljen, da bi na kraju ostvario ono što je toliko silno želio. Želio je pokazati sebi da može, da još uvijek može. Dan nakon dramatičnog nastupa na pressici u Melbourneu, vratio se u London i odmah otišao na operaciju, ugradili su mu zamjenski kuk, nakon silnih konzultacija zaključio je da mu samo još to može eventualno spasiti karijeru.

- Ja sam se do tog trenutka borio za kvalitetu života, nisam razmišljao o povratku tenisu, ali kad sam šest tjedana, ili devet tjedana nakon operacije, napokon se oslobodio svega što me mučilo, kada je nestala bol, krenuo sam u neki novi svijet. Nisam želio velike stvari, ali sve ono što mi se dogodilo je nešto najljepše što čovjek može osjetiti dok ide kroz karijeru.

Polako se penjao

​Kad se vratio tenisu počeo je od parova i malih turnira. I polako se penjao na ljestvici uspješnih. Slika velikog tenisača nikad se neće promijeniti, svi su oni zaradili dovoljno za nekoliko života. I Murray i Wawrinka i njihovi slavni vršnjaci. Ono što ih vuče je ljubav za igrom, jer kad ne bi bilo tako ne bi Murray hodao po manjim turnirima da bi pronašao ono što je nekad imao. Danas kada je osvojio Antwerpen, danas kada u sezoni koja je pri kraju ima deset pobjeda uz sedam poraza, Murray je sretan čovjek, najavio je selektivno igranje turnira i pokušaj novog proboja na najvećim, ali danas zna da mu Wimbledon neće ostati san.

Ovako ili onako, vratit će se jednog dana tamo, baš kao što će se i Stan Wawrinka vratiti turnirima, velikim turnirima koje je osvajao od Australian Opena, preko Roland Garrosa i US Opena, a tko zna, možda i do deset najboljih.

Jer kad si jednom pokazao svijetu da si španer, tu medalju za koju ja mislim da je i medalja za hrabrost, nitko više ne može oduzeti.