Andy Murray najtežim je mogućim putem stigao do statusa najboljeg tenisača svijeta na rang-listi koja nepogrešivo oslikava učinak svakog tenisača u protekla 52 tjedna.
Uvijek se može elaborirati što bi bilo kad bi bilo, zašto je Novak Đoković tako neobjašnjivo potonuo igrom i duhom nakon osvajanja Roland Garrosa, kako bi se situacija razvila da Roger Federer nije opet ozlijedio koljeno ili da Rafael Nadal nije zaradio ozljedu zgloba na ruci tijekom Roland Garrosa. To su pogrešne postavke i svaka takva nezasluženo bi umanjila strašan pothvat 29-godišnjaka iz Dunblanea, koji je ove sezone dobio 72 meča i izgubio samo devet, koji je od svibnja ostvario omjer 59-5 te igrao u 11 finala na 12 turnira.
Izdržao sve kritike
Dolazak na broj jedan nagrada je za njegovo strpljenje i upornost jer Murray se godinama nosi s ova tri tenisača, koji su za sva vremena obilježili tenisku povijest. Svi skupa su Velika četvorka, međutim, Murray je bio i ostao u golemom zaostatku. Federer ima 17, Nadal 14, a Đoković 12 Grand Slam titula naspram njegove tri, svaki od njih je golemu većinu vremena proveo na prvom mjestu. U posljednjih 13 sezona samo su ova trojica stajala na vrhu. Murray je sve to morao izdržati, morao je tražiti svoj put i ostati vjeran sebi unatoč kritikama.
Andy Murray iznad svega je fenomenalan tip, koji vrlo često vlastite interese podređuje drugima. On je čovjek koji je u siječnju ove godine u Melbourneu vokalno podržavao dva sunarodnjaka Dana Evansa i Jamesa Warda u kvalifikacijama Australian Opena. I nije prvi put sjedio na tribinama i bodrio ljude do kojih mu je stalo. Noć prije finala istog Australian Opena protiv Novaka Đokovića opet je bio u gledalištu jer nije htio propustiti mogućnost da njegov stariji brat Jamie osvoji prvu Grand Slam titulu u paru. Tih dana u Melbourneu govorio je da će istoga trenutka otići prvim avionom iz Australije ako supruzi Kim urani termin porođaja. Srećom, beba Sophia nije se požurila.
.JPG)
Andy Murray isto tako je čovjek koji ima nultu toleranciju prema varalicama sustava, onima koji se služe zabranjenim supstancama i najglasniji je u toj borbi. Njemu ne smeta kad mu pokucaju na vrata u šest ujutro da bi ga kontrolirali, dapače, njemu smeta što to ne rade češće. On je taj koji će podići glas i kritizirati vlastitog proizvođača reketa na podršci Mariji Šarapovoj u trenutku kad se ne znaju svi detalji skandala u koji se zaplela Ruskinja koristeći ilegalna sredstva.
Konačno, Andy Murray čovjek je s nevjerojatnim smislom za humor, koji je pokazao i uoči jučerašnjeg finala u parizu.
- Ako me u nedjelju diskvalificiraju, mislim da neću dobiti bodove za ovaj tjedan. Stoga se moram potruditi i ponašati se najbolje što mogu u finalu. Držati reket čvrsto u obje ruke i onda će u ponedjeljak sve biti kako treba.
U njegovu, pak, pohodu na broj 1 nema ništa smiješno. I dalje zvuči nevjerojatno da je pretekao Đokovića. Srbin je, naime, u jednom trenutku sezone imao više od 8.000 bodova prednosti.
- Doći do ovoga pokazuje 12 mjeseci rada, 12 mjeseci igranja na turnirima. Posljednji mjeseci bili su najbolji u mojoj karijeri i zato sam vrlo ponosan što sam uspio. Na početku karijere želio sam biti pobjednik na Grand Slam turnirima, ali kad sam postao stariji, doći do broja 1 postao je moj prioritet. Morao sam unaprijediti konzistentnost i u tome sam uspio u posljednjih nekoliko sezona.
Nakon toga govorio je o jednom čovjeku, ali to nije Ivan Lendl kome se vratio nakon dvije godine eksperimentiranja s Amelie Mauresmo (razlaz u svibnju), govorio je o Jamieju Delgadu. To je njegov “Ivan Cinkuš”.
- Jamie Delgado zaslužuje golem kredit, on je sa mnom bio cijelu godinu i na svakom turniru. Bio je sa mnom svaki dan, za taj rad pripadaju mu sve zasluge.
Lendl, na primjer, nije bio ni na jednom turniru nakon US Opena, Murray od tada nije izgubio ni jedan meč. Kao što, vraćamo se na Cinkuša, Jonas Björkman nije bio s Marinom Čilićem kad je naš najbolji tenisač krenuo u nezadrživi pohod na World Tour Finals u Londonu.
- Ovo je nešto što nikad prije nisam ostvario i nešto što nisam nužno osjetio da ću napraviti ove godine. Bio sam toliko daleko po bodovima i po broju mečeva koje bih trebao dobiti. Nikad nisam očekivao da bih to mogao napraviti nakon Roland Garrosa, kad sam tamo izgubio finale od Đokovića, nisam se dobro osjećao. Stvari se u ovom sportu mogu jako brzo okrenuti i to me dovodi do zaključka da je ovo čudan sport. U petak je Novak izgubio od Marina, kojega je pobijedio 14 puta za redom, onda je Marin izgubio od Johna protiv kojeg je imao šest uzastopnih pobjeda.
Jamie i Andy Murray
Čudesna godina
Bilo je godina, pada nam na pamet 1999, kad su se tenisači smjenjivali na prvom mjestu gotovo svaki tjedan. Marcelo Rios, Carlos Moya, Jevgenij Kafeljnikov, Patrick Rafter (jedan tjedan) svi su u 1999. postali broj jedan, ta je brojka postala ofucana, makar je na kraju sezone isplivao najbolji Andre Agassi. Nikad nije pametno uspoređivati generacije, nećemo ni mi, makar se moraš zapitati što bi sve osvojio Murray da je tada igrao. Ne, on je morao težim putom, morao je razbiti dominaciju tri fantastična igrača, Federera, Nadala i Đokovića.
- To je stvar koja me najviše ispunjava zadovoljstvom. Najteže u mojoj karijeri bilo je nositi se s njima koji su uvijek bili ispred mene. Pogledajte čak i ovu godinu. Da bih barem na jedan tjedan došao do prvog mjesta, morao sam dobiti veliku količinu mečeva i otići u završnicu gotovo svakog turnira na kojem sam igrao. Oni su, bez svake sumnje, tri tenisača među najboljima koji su ikada igrali ovu igru, a neke godine kakve su oni imali u tom razdoblju djeluju nemoguće dobro. Da bih ih preskočio, morao sam i sam imati čudesnu godinu.
Znao je biti strpljiv
Godinu u kojoj je drugi put osvojio Wimbledon i obranio olimpijsko zlato, uzeo sedam titula u 11 finala prije Pariza.
- Svaki šampion zna koliko je Grand Slam titula osvojio. Nitko ne pamti koliko je tjedana proveo na prvom mjestu - rekao je Lendl kad je odveo Murraya do prvog naslova u Wimbledonu prije tri godine.
Vjerojatno je to točno, ali svijet pamti one koji su postali najbolji na svijetu. Kao što će to danas postati Andy Murray. Škot koji je znao čekati i biti strpljiv. Iako je sa 15 godina njegov život mogao otići u potpuno drugom smjeru. Naime, tada je imao ponudu da se pridruži Glasgow Rangersima kao talentirani nogometaš, ali izabrao je godinu dana kasnije odlazak u tenisku akademiju Sanchez-Casals u Barceloni. Za godinu i pol dana u Barceloni obitelj je morala platiti 40.000 funti, a do sada se ta odluka već višestruko naplatila...