Slavno pitanje, nasmijao se Marin Čilić novinarima nakon što je s puta prema finalu uklonio i Sama Querreyja. U Hrvatskoj svi znaju gdje su bili u trenutku kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon pa moram znati i ja. Bio sam u teniskom kampu u blizini rodnoga grada. Bilo nas je mnogo, velika grupa. Imao sam 13 godina.
Paralela s Goranom logična je prva asocijacija internacionalnog reporterskog društva u All England Clubu, ali podatak da dvojica igrača dijele istu putovnicu i istu šampionsku priliku na najpoznatijem svjetskom turniru, ujedno je i rijetka sličnost najvećih hrvatskih tenisača. Ivanišević je godinama, od svojih ranih dvadesetih pa do titule s wild-card pozivnicom na pragu tridesete, slovio kao mezimac Wimbledona.
Rođeni šoumen, heroj publike i novinara, jednako razoran as na terenu i ubitačna replika na press-konferenciji. Čilić je druga strana novčića: često racionalan do ukočenosti, bez dara da natjecateljskim erosom osvoji navijače, on je s vremenom izrastao u Davora Bernardića svjetskog tenisa. Govor tijela negdje na rubu letargije natjerao bi na zijevanje i teniskog fanatika, kamoli običnog kibica.
Nešto se na tom planu promijenilo prije tri godine kad je Čilić osvojio US Open, svoj jedini Grand Slam naslov. I nastavilo se mijenjati u dobrom pravcu unatoč velikim amplitudama u formi. Rijetko je na ovom Wimbledonu 28-godišnjak pokazivao znakove labilnosti i pucanja pod pritiskom, a neobično često smo ga viđali kako strasno proslavlja neki efektan potez ili važan poen. Imamo posla s modificiranom, naprednijom verzijom istoga igrača, Čilić 2.0. U Čilićevu kampu vjeruju da iskorak treba zahvaliti činjenici da prvi put u posljednjih šest godina svjetski broj šest igra bez ozbiljne ozljede. No, sam će igrač naglasak više puta tijekom turnira staviti na promijenjeni mentalitet i bolju psihopripremu.
- Teško je kad gubiš, ali porazi ti daju jasniju sliku tvog tenisa nego pobjede. Dok pobjeđuješ, sve izgleda sjajno. Osjećam da sam danas mentalno snažniji , da sam sazrijevao zahvaljujući nekim teškim porazima - objašnjava Čilić.
Jedan od takvih teških poraza, nakon kojih tenisač neizbježno potone u depresiju, uzdrmao je Čilića prije godinu dana, upravo ovdje, upravo protiv suparnika u nedjeljnom finalu. Propuštena meč-lopta protiv Federera koštala ga je polufinala Wimbledona. Tri godine uzastopce zaustavljao se u četvrtfinalu i - da, ne treba okolišati - javnost je plebiscitom zaključila da je četvrtfinale Čilićev limit. Danas? Nacija želi vjerovati da je samo nebo granica, a teniski znalci s obje noge na zemlji Čiliću ne daju prevelike izglede za naslov.
“Da sutra u parku zaigraju dvadesetorica najboljih svjetskih tenisača s maskama na licima, vjerujte, ne biste znali reći tko je br. 1, a tko br. 20. Tako su blizu kvalitetom. Razlika se registrira u ključnim trenucima meča kada najbolji igrači znaju povući najbolji potez, a to je već pitanje glave”, javio se John Lloyd, nekadašnji britanski br. 1, kao glasnogovornik svih koji vjeruju da je Federer već stavio ruku na svoj osmi šampionski pehar u Wimbledonu.
U statističkom smislu, jedina “sitnica” koja Federeru u najavama meča ne ide u prilog jesu godine: početkom kolovoza navršit će 36, drugi je najstariji finalist u povijesti Wimbledona nakon Kena Rosewalla koji je imao već 40 kada je dobacio do posljednjeg dana turnira. Švicarac se ovdje zadržao na terenu 4,5 sata manje od Čilića, na putu do finala nije izgubio set, učinio je dvostruko manje neprisiljenih pogrešaka. U prijevodu, za ulazak u ovaj sportski panteon, kojim već 15 godina vladaju igrači iz ‘top four’ društva, naš tenisač morat će odigrati besmrtan meč!