Pojavio se u Stella Marisu s pola sata zakašnjenja, promukao i vidno iscrpljen nakon dugačkog puta, ali i širokog osmijeha. Andre Agassi, institucija teniske povijesti i jedan od najvećih igrača svih vremena, bio je glavno lice otvaranja 27. izdanja umaškog turnira. Nismo vjerovali dok nismo vidjeli…
Sjeo je između Gorana Ivaniševića i direktora turnira Lawrence Frankopana i prvo ponovio riječi koje je prije dva mjeseca izrekao u intervjuu za Jutarnji.
- Kada razmišljam o Hrvatskoj, prva asocijacija su mi prekrasni ljudi i pobjednik Wimbledona. Preletio sam cijeli svijet da dođem k vama, danas ćemo imati puno razloga za slavlje. Nisam bio siguran što očekivati, ali već sam se uvjerio da je ovo mjesto čudesno i jedinstveno. Sada sam razočaran što nisam dolazio igrati ovamo kao profesionalac - razbacivao se komplimentima 46-godišnji Amerikanac.
obilazak otoka Na press konferenciji se odmah ispričao što na ekshibiciji neće moći ponuditi najbolje od sebe, jer je nedavno dobio “pozdrav” od svojih kronično ozlijeđenih leđa.
- Zbog njih vam nemam puno toga za ponuditi u teniskom smislu, ali želim sudjelovati u velikom događaju. O Hrvatskoj nisam znao puno toga, no sada sam odlučio da ću sljedeće godine doći brodom, obilaziti vaše otoke, uživati u prirodi i hrani…
Treći mušketir na subotnjem spektaklu bio je Juan Carlos Ferrero (36), bivši broj 1 i osvajač Roland Garrosa. Agassijev dolazak pomalo je zasjenio povratak legendarnog “zemljaša”, koji je 2010. osvojio Umag, a dvije godine kasnije u Istri odigrao svoj predzadnji meč (u kojem ga je pobijedio Mate Pavić).
- Bilo je i lijepih i tužnih uspomena, ali Umag sam uvijek doživljavao kao neku vrstu obiteljskog turnira i rado mu se vraćao. Sada nas je okupila posebna prigoda, izlazim na teren s dva velika prvaka. Ako na ekshibiciji budem emocionalan, znat ćete koji je razlog - rekao je Španjolac.
Goran Ivanišević priznao je da nije lako biti domaćin Agassiju i Ferreru, “iako nisu previše zahtjevni gosti”.
- Ponosan sam i počašćen što su se odazvali i što ćemo im nešto ponuditi. Koliko će biti zadovoljni, to još ne znam. Siguran sam samo da ću zbog njih pružiti još par posto više od sebe. Kao igrač sam u Umagu bio samo jednom, ali sada to nadoknađujem.
Ivanišević je u subotu ipak bio u fokusu, slavila se 15. obljetnica njegova Wimbledona.
omiljeni turnir - Teško ćemo ikad nadmašiti ovakvu ekshibiciju. Važno je predstaviti Umag ljudima i sponzorima koji nas gledaju, potaknuti ih da u budućnosti opet dođu. Ovaj turnir već je jedan od omiljenih u ATP kalendaru, ali svejedno iz godine u godinu raste.
Na zamolbu da se prisjeti wimbledonskog finala s Agassijem iz 1992., Goran je uzdahnuo.
- Nemam dobrih uspomena, osim što sam bio jako sretan zbog Andrea. To mu je bio četvrti finale Grand Slama i potpuno je zaslužio naslov. Igrao je bolji tenis, a ja nisam iskoristio svoje šanse. Sva sreća što sam godinama kasnije ostvario misiju.
ostali prijatelji Agassi će 24 godine kasnije prizvati u memoriju samo jedan osjećaj.
- Olakšanje. Golemo olakšanje što sam konačno nešto osvojio. Sve se dogodilo iznenada, u jednom gemu petog seta. Trebao sam mu oduzeti servis za pobjedu i nisam mislio da ću u tome uspjeti. Paradoks je da sam u prethodnim finalima bio favorit, a protiv Gorana autsajder. No bio sam opušteniji nego inače.
Ivanišević je tada bio ono što je danas Ivo Karlović, programirana servis-mašina na kojoj su kvarovi rijetki, ali se događaju. Agassi ga je isprovocirao u najvažnijem trenutku.
- Znao sam da moram igrati posebno jer je s druge strane najbolji server na svijetu i imat ću svega jednu ili dvije šanse. Tijekom meča sam se osjećao kao u nekoj arkadnoj igrici, pucao mi je asove lijevo i desno, a ja sam samo gledao lopticu. Kada je završilo, sjećam se da je Goran bio sretan zbog mene. Došao je na moju stranu terena, čestitao mi i to mu nikad neću zaboraviti.
Agassi je s Ivaniševićem udarce posljednji put razmjenjivao na ekshibiciji u Tajvanu prije nekoliko godina. Jedan je od rijetkih tenisača s kojima je nakon završetka karijere ostao u stalnom kontaktu. Kao što se Goran zbog njega veselio 1992., tako se i on devet godina kasnije.
- Časna riječ, jedan od najboljih trenutaka bio mi je gledati ga kako osvaja Wimbledon. Znam da je svima vama to nešto normalno, ali kada ste s njim 15-ak godina na Touru i proživite toliko toga, onda se i sami osjećate ispunjeno. Bio je to savršeni pečat njegovoj karijeri.