Na zemljanim terenima na zagrebačkom Metalcu prašina se ovaj tjedan nije slijegala. U predzadnjem tjednu prije Roland Garrosa, raspored je bio prebukiran. Spletom okolnosti, na istom mjestu trenirali su Borna Ćorić, Ana Konjuh i jedna djevojka koju je domaća javnost već pomalo zaboravila.
Ajla Tomljanović (24) još uvijek je u ranoj fazi svojeg drugog teniskog početka. Otkad se početkom ožujka vratila na terene nakon 14-mjesečne stanke zbog ozljede ramena, odigrala je pet turnira i malim koracima krči put povratka. U tome je vodi otac i trener, bivši rukometaš Ratko Tomljanović, a Ajla je i dalje u procesu stjecanja australskog državljanstva, koji je pokrenula još u ljeto 2014.
U rodni Zagreb navratila je prije turnira u Nürnbergu, gdje će igrati sa zaštićenim renkingom. Situacija s ramenom danas je, kaže, pozitivna, iako stalno ističe da je pred njom jako puno rada.
- Važno je da nema bolova. Nisam u punom intenzitetu jer moram dozirati napore. Kad sam odigrala dva turnira zaredom, shvatila sam da mi tijelo još nije spremno, stalno nešto ‘zašteka’. Ali treniram najviše što mogu.
Rekli ste da vas je duga stanka bacila u depresiju. Je li bilo trenutaka kada ste razmišljali da više nećete igrati tenis?
- Bilo je trenutaka kada sam mislila da se neću vratiti ako se rame ne zaliječi. Bez ramena možete zaboraviti na tenis, a znam slučajeve u kojima operacija nije uspjela. Ali nikad nisam pomislila da se neću vratiti zato što ću izgubiti volju. Uzrok depresije više je bilo to što nisam mogla igrati.
Prošla su dva i pol mjeseca od povratničkog meča i pobjede nad Bouchard. Je li bilo lakše ili teže nego što ste mislili?
- Teže. Tek sada vidim kakav je put iza mene i preda mnom. Iako sam znala da ću morati kopati i raditi čim se vratim.
Koliko vremena će vam biti potrebno da se vratite na razinu na kojoj smo vas očekivali gledati, recimo Top 100?
- Cilj je uhvatiti glavni turnir Australian Opena 2018. Neću biti jako razočarana ako ga ne dostignem, ali barem imam nešto za što ću raditi. Očekujem da ću kroz godinu dana biti potpuno fizički spremna, snažna kao i prije. Onda će i moj tenis biti bolji.
Gdje je prostor za napredak?
- U fizici i na servisu, koji je najkasnije došao. Kada sam s osnovne crte već udarala bez problema, i dalje nisam mogla servirati. Doktor mi je rekao da će tako biti. Sada još nije ni blizu onoga gdje mi je servis nekad bio.
Je li to posljedica i psihološke barijere?
- I jest i nije. Ne mogu reći da nemam barijeru u glavi, ali naprosto treba vremena da se sve vrati u normalu. Rame mi nema izdržljivost i snagu kao prije. Ali da je i mentalni problem, jest. Dođem na servis-crtu i razmišljam kako mi je nešto krivo s ramenom, a nije, jer rame je sad zdravo.
Možete li nam pojasniti situaciju s vašim državljanstvom? Igrate li pod hrvatskom ili australskom zastavom?
- Proces za putovnicu još uvijek traje pa me WTA i dalje vodi kao hrvatsku tenisačicu. Znam da ljude buni to što na Grand Slamovima igram za Australiju, ali to je zato što su ti turniri pod ingerencijom Međunarodne teniske federacije, koja dopušta promjenu države čak i ako imate zelenu kartu. WTA baš traži putovnicu.
Ali to već jako dugo traje?
- Da, premda sam ja izvan svega toga, više se fokusiram na tenis. Znam samo da nigdje nije lagano dobiti putovnicu.
Je li točna informacija da će na Roland Garrosu kraj vašeg imena biti “CRO”?
- Koliko znam, nije. Bit će Australija.
Vaše prebivalište je i dalje Brisbane?
- Jest. Godišnje sam tamo oko tri mjeseca, ovisi o rasporedu. S obzirom da je rehabilitacija bila u Americi, nisam odlazila u Brisbane. Moj fizioterapeut živi u Phoenixu pa sam tamo provodila većinu vremena.
Prošle su tri godine kako ste prihvatili ponudu Australskog teniskog saveza. Kako danas gledate na buru koja se digla kod nas?
- Bilo je za očekivati jer nitko nije znao da ću to učiniti. Možda su neki mislili da ću igrati za Ameriku jer tamo već dugo živim. I dalje na to gledam kao vrijedno životno iskustvo, odluku koju sam donijela za svoju karijeru.
Ne žalite zbog nje?
- Nimalo. Bila sam dovoljno odrasla da o tome odlučim samostalno. U međuvremenu sam upoznala nove ljude i uvjerila se da nisam pogriješila. Naravno da svoju krv ne mogu promijeniti. Uvijek ću biti Hrvatica. Neki ljudi to shvaćaju, drugi ne, ali nisu me puno dirale kritike.