Ronald Gorsic / CROPIX
CROPIX

ZAKLJUČAK NA TENISKU 2018.

TENISAČIMA ZA HRPU ZLATA I SREBRA NA KRAJU SAMO - STISAK RUKE?! Iako već godinama ostvaruju vrhunske rezultate, naši asovi često ostaju u drugom planu

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 01.01.2019. u 10:03

  • Gotovo je nemoguće izračunati koliko se puta u svim velikim ostvarenjima i dostignućima Hrvatske spominjao sport koji je već jedno vrijeme najveći i najbolji hrvatski proizvod. Dovoljno se sjetiti samo posljednjih Olimpijskih igara u Rio de Janeiru gdje su naši sportaši osvojili deset medalja, od čega pet zlatnih. No, reći će većina sportskih kroničara, a najveći dio tih kroničara pati od nogometa, da je ova sezona bila najveća.

    Zagreb, 261118.
Trg bana Josipa Jelacica.
Na glavnom zagrebackom trgu navijaci su docekali hrvatsku Davis Cup reprezentaciju na povratku iz Francuske.
Na fotografiji: Docek zlatnih tenisaca iz Francuske
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
    Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
     

    Naravno, prije svega je riječ o briljantnom nastupu Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu, srebru koje nitko od novinara nije propustio nazvati zlatom, i to je doista bio spektakularan rezultat koji je u konačnici odnio sve nagrade reprezentativcima i HNS-u. Ali, zar nije isto tako tenis ponudio niz spektakularnih rezultata koji su trajali cijele godine - od Australian Opena gdje je Marin Čilić izgubio finale u pet setova od Rogera Federera, a Mate Pavić osvojio parove i mješovite parove, i tako sve do kraja sezone koju su zaključili Davis Cup trijumfom, drugim u povijesti, a za neke je to bio znak da bi ITF mogao taj jedan od najljepših svjetskih trofeja (koji se može vidjeti gotovo cijelu godinu u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu) ostaviti Hrvatskoj u trajno vlasništvo jer se ionako mijenja sustav?

    Zagreb, 201218.
Muzej za umjetnost i obrt.
Pokal Davis Cupa stigao je u Muzej za umjetnost i obrt, gdje je bio izlozen i prije trinaest godina.
Posjetitelji ce ga moci razgledati sve do studenog 2019.
Na fotografiji: Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
    CROPIX
     

    Nerazumljivi kriteriji

    No, svi ti rezultati - koji su jednako grandiozni kao i neki drugi, jednako grandiozni kao i uspjeh nogometaša ili nezadrživa serija Sandre Perković - bili su vrijedni za nešto više od stiska ruke.

    A na kraju se upravo to dogodilo: tenisači su za sve što su ostvarili, i to ne samo u godini koja je na izmaku nego i svih prethodnih godina, dobili samo stisak ruke. Jer, kad smo igrali finale Davis Cupa prije dvije godine u Zagrebu i izgubili od Argentine, nije bilo proslave ni priče o spektakularnom rezultatu. To valjda ide uz sport.

    Razumijem nogometnu histeriju i ljeto, rusko ljeto za sva vremena, ali ne mogu prihvatiti da su tenisači, a nije prvi put, za velike rezultate dobili samo stisak ruke i pismenu pohvalu.

    Tako je bilo i 2014. kada je Marin Čilić osvojio US Open, a po nekakvom čudnom i nikad meni razumljivom kriteriju HOO-a nije bio ni kandidat za sportaša te godine. I to je sigurno jedan od razloga zašto se Čilić na određeni način distancirao od naše krovne olimpijske organizacije pa ga nije bilo na dodjeli ovogodišnjih trofeja. Iako nitko neće to glasno reći, to je javna tajna. No, za razliku od US Opena 2014., sada je barem bio kandidat kada već ni u jednoj anketi nije mogao biti pobjednik. E, sad nije u pitanju samo Marin Čilić.

     

     

    U poplavi nagrada Olimpijskog odbora i kombinacija Velikog kombinatora mnogi sportovi su dobili nešto i pažljivo se brinulo da netko ne bi ostao zakinut, pa čak ako se radilo i o ribičima. Ali opet, za tenis je ostala samo mrvica pohvala i ništa više pa na adresu HTS-a nije otišla niti jedna nagrada.

    Nekad i ne tako davno Ivan Dodig bio je kandidat za sportaša godine u paru s Brazilcem Marcelom Melom, ali ove su se godine kriteriji promijenili pa je tako Mate Pavić ostao, ako ćemo karikirati, i bez stiska ruke, a bila je to godina u kojoj je osvojio dva Grand Slam naslova, godina u kojoj je sudjelovao u osvajanju Davis Cupa i godina u kojoj je, naposljetku, došao do prvog mjesta na svjetskoj rang-listi u parovima, iako se to ne tako davno tretiralo nemogućom misijom.

    Rezultati jedino mjerilo

    Dio priče o tenisačima je zapravo način na koji oni prolaze kroz svijet. Marin Čilić, recimo, nikada nije bio čovjek koji bi se gurao u prvi plan, nikada kod njega nije bilo verbalnih ekshibicija, a to u konačnici zna smetati. Jer, ponekad priča ide i ovako - koliko si glasan, toliko si dobar.

    No, hrvatski tenis nije bio glasan, nije imao potrebu biti glasan jer su za tenisače rezultati bili sve. Bez obzira na uvjete, bez obzira na priču o akademiji koje više nema, bez obzira na sredstva koja su uložena u stvaranje mladih igrača. Dobar dio te priče odnosi se i na roditelje koji su na svaki način pomagali svojoj djeci da dostignu ono što danas imamo: Čilića u Top 10, Bornu Ćorića odmah do Topa 10, Matu Pavića na broju 1.

    Hoće li se i kada takav odnos promijeniti, teško je reći i još teže pronaći pravi odgovor. Ali, ono što je sigurno jest da će ova generacija naslonjena na onu prethodnu još uvijek visoko letjeti po svjetskim rang-listama i svim najvećim turnirima. Hoće li u konačnici netko od njih na kraju godine dobiti nešto više od stiska ruke, a ponekad ni to, njima nikad nije bilo pretjerano važno ili to barem nisu glasno pokazali.

     

    Iz drugih medija