Sredinom kolovoza, Davis Cup je bio jedina svijetla točka u sezoni Marina Čilića. Nije osvojio nijedan turnir, žetva na Mastersima bila je mršava, rana iz wimbledonskog meča s Federerom još uvijek otvorena, na Olimpijskim igrama ispao je u osmini finala, a nekoliko tjedana prije dogodio se iznenadni raskid s Goranom Ivaniševićem.
Samo uspjesi s reprezentacijom i filmski preokret u Americi podgrijavali su optimizam da bi Čilićeva 2016. ipak mogla završiti pozitivno.
Tri mjeseca kasnije, Marin Čilić drži renking karijere, a pred njim je drugi nastup na završnom turniru najboljih tenisača svijeta. U razdoblju od završetka olimpijskog turnira do danas, svjedočili smo njegovoj nagloj preobrazbi u teniskog “Hulka”, igrača koji je uzeo po jedan Masters i ATP 500 turnir, pobijedio dvojicu najboljih na svijetu, prepolovio renking - s 14. se uspeo na 7. mjesto - i pršti samopouzdanjem kao kada je osvojio US Open.
Gdje je 28-godišnji Međugorac pronašao bočicu s čudesnim napitkom i što je jednu prosječnu sezonu pretvorilo u najbolju etapu karijere? Upitate li njega, detektirat će dva razloga: prvi je činjenica što je potpuno zdrav i ne muči ga koljeno kao u prvom dijelu godine. Drugi je promjena u stožeru koja se još nije toliko stigla reflektirati na njegovu igru, koliko na psihu.
Vjerna je ilustracija turnir u Parizu, preciznije mečevi protiv Goffina i Đokovića - dvojice igrača koji mu dokazano ne odgovaraju i protiv kojih je uoči Bercyja imao omjere 0-3, odnosno 0-14. Goffina je pobijedio nakon što je u tie-breaku drugog seta prokockao tri vezane meč-lopte (6-3), od kojih je prva bila “zicer svih zicera” na mreži. Đokovića je pak eliminirao iako je Srbin servirao za ulazak u treći set.
U pitanju su dva najsvježija primjera u kojima je Čilić pokazao “federerovsku” mirnoću u prijelomnim trenucima, a moglo bi ih se izvući i više. Sjeća li se netko dvoboja s Dimitrovim u Cincinnatiju, kada je u trećem setu gubio 0-2, pa 2-4 i 0-30? Tada se na Twitteru prvi put oglasio novi trener Jonas Björkman i čestitao mu na borbenom duhu. Upravo je trenerska smjena, Björkmanovo uskakanje na Goranovo mjesto, postala referentna točka Čilićeve 2016. Slučajno ili ne, Cincinnati je bio prvi turnir nakon dogovora sa Šveđaninom. Iako će Jonas tek od sljedeće sezone biti punopravni član ekipe, pokušali smo kroz statističke elemente usporediti Čilićeve mjesece prije i poslije tog angažmana.
Brojke su indikativne: u odnosu na razdoblje od Ženeve (prvi turnir nakon ozljede) do Rija, neznatno je popravio iskorištenost prvog servisa, a znatno drugog servisa, za gotovo četiri postotna poena (vidi tablicu). Istovremeno je smanjio ubačaj prvog servisa i prosjek asova po meču, iako se potonja kategorija može objasniti činjenicom da je tri od sedam turnira u prvom razdoblju odigrao na travi, gdje mu je servis najubojitiji. Poboljšao je i realizaciju break lopti, kategoriju koja mu je još donedavno znala zadavati glavobolju. Na Wimbledonu ih je, primjerice, protiv Lacka iskoristio pet od 21, a protiv Federera samo jednu od osam. Smanjio je i broj dvostrukih pogrešaka, radije prepuštajući suparnicima (hint: Đoković) da oni vode glavnu riječ u poklanjanju poena. Najugodniji je ipak podatak da je Čilić, počevši od Cincinnatija, svladao četvoricu suparnika iz Top 10, što mu je dugo bio neosvojiv teren. Prije dvoboja s Gasquetom u Indian Wellsu, punih je 18 mjeseci iz okršaja s najboljim igračima izlazio kao gubitnik.
Sada ima friške pobjede protiv Berdycha, Murrayja, Nishikorija i Đokovića. Dobio je 22 od posljednjih 26 mečeva i u London putuje s uvjerenjem da ovaj put nije na završnici samo kako bi popunio skupinu.