Učim francuski, kuham, navečer prošećem sa psom, gledam filmove i serije. Radim stvari za koje nemam vremena kada putujem po turnirima, ali nedostaju mi mečevi. Nedostaju mi natjecanja, adrenalin, osjećaj pobjede. Ovaj prekid je šok i meni i mojem timu, ljudima s kojima godišnje provedem 45 tjedana.
Tako će svoju osječku svakodnevicu u razgovoru za Jutarnji list opisati Donna Vekić, 24. igračica na zamrznutoj WTA ljestvici i djevojka koja se, poput svih profesionalnih svjetskih sportaša, pokušava prilagoditi na nov način života u “lockdownu”. Prekid koju je izazvala pandemija za 23-godišnju Donnu dvostruki je šok. Ne samo što se teško miri s tim da će cijelo proljeće, a vjerojatno i ljeto, biti bez turnira nego u karijeri još nije iskusila osjećaj duže pauze.
Jedna je od rijetkih tenisačica koje nikad nisu imale ozbiljniju ozljedu, što znači da je već sad srušila vlastiti “rekord” za najduži boravak izvan terena. A tek je počelo.
- Od svoje desete godine nisam bila tako dugo kod kuće. Situacija mi je prečudna, ali to je tako. Pokušavam što bolje iskoristiti vrijeme, biti s obitelji. Svi se jednostavno moramo prilagoditi - kaže Donna, koja nam se iz svojeg doma javila putem Skypea.
Najsvježiji povod za razgovor bilo je otkazivanje Wimbledona, turnira koji je Vekić urezala u svoj teniski “kod” i na kojem je prije dvije godine prvi put dočekala drugi tjedan Grand Slama. Danas nema izbora nego se hraniti lijepim uspomenama i nadom da će se za 15 mjeseci - eh, kako to puno zvuči - u top-izdanju vratiti na omiljeni teren.
- Iako smo znali da će vjerojatno biti otkazan, kad je postalo službeno, svi smo bili razočarani. Istina, meni je Wimbledon najdraži turnir. Još nisam potpuno prihvatila činjenicu da ga ove godine neće biti, ali situacija je svugdje složena, ne samo u teniskom svijetu.
Donna priznaje da će sljedeće godine biti čudno vratiti se u All England Club nakon tolike stanke.
- Ne samo na Wimbledon, nego i na ostale turnire koji su sad otkazani. Izgubili smo sve događaje na travi, a to je podloga na kojoj stvarno volim igrati.
Među teniskim komentatorima, pa i među igračima, počelo je prevladavati mišljenje da se ove godine uopće više neće igrati. Takvu je prognozu, među ostalima, iznio i Goran Ivanišević.
- Pokušavam ostati pozitivna. Ne mislim da više nećemo igrati ove godine, iako sam svjesna da je i to moguće. Nitko ne zna što će se dogoditi, ali još se nadam da ćemo krenuti sredinom srpnja i da će američka turneja biti ostvariva. Iako se tamo situacija tek sad pogoršava. Činjenica je da Toura neće biti sve dok postoje restrikcije u putovanjima. Tenis nije kao nogomet, gdje se može razmišljati o tome da završimo ligu u svojoj državi. Ako igrači ne mogu putovati u Ameriku ili obrnuto, ili u Aziju, ništa od toga neće biti - kaže Donna.
Na prisilnom godišnjem trudi se redovito biti u kontaktu s trenerom Torbenom Beltzom i ostatkom svojeg tima, ali i s drugim igračicama.
- Najviše se čujem s kondicijskim trenerom Zlatkom (Novkovićem), koji mi svaki dan šalje programe kako bih ostala aktivna i zadržala fizičku formu. Čujem se i s prijateljicama s Toura, pogotovo s Ajlom (Tomljanović) i Marijom (Sakkari), s kojima imam grupne WhatsApp pozive. Marija je u Grčkoj, Ajla na Floridi, ali smo u istoj situaciji. Kod kuće smo i ne možemo trenirati.
Velika je sreća u karijeri Donne Vekić to što su je ozljede dosad zaobilazile, ali pomalo je bizarno da bi joj to mogao biti hendikep kad stigne vrijeme za povratak.
- Bit će stvarno specifična situacija. Već sad znamo da ćemo biti ‘out’ četiri mjeseca, a za mene je to nešto potpuno novo. Pokušat ću se prilagoditi i biti što spremnija, iako mi je teško reći što će biti najveći problem. Sigurno je da nam neće reći ‘za tjedan dana je turnir’, imat ćemo dovoljno vremena da se pripremimo, a u kondicijskom smislu barem možemo održavati formu. Sada jako puno trčim, kod kuće imam traku i mislim da bih mogla istrčati polumaraton u Osijeku. To je mentalitet sportaša, kad nam nešto oduzmu, odmah dobijemo nove ideje. Radim i ostale vježbe za koje mi ne trebaju sprave.
Jednu od deset najboljih tenisačica svijeta do 24 godine upitali smo kako izgleda njezin prosječan dan.
- Inače uvijek volim puno spavati, sad možda i malo više. Budim se oko devet pa lagano pijem kavicu, nigdje mi se ne žuri (smijeh). Onda odradim trening, ručam, a i sama nešto skuham. Volim kuhati, za što inače nemam vremena, a ni priliku, pogotovo kad smo na turnirima pa stalno jedemo u hotelima i po restoranima. Kuham spontano, kako mi dođe, većinom su to recepti moje bake i mame. Improviziram, pokušavam ih napraviti što zdravije, mijenjam neke namirnice i uživam u tome.
A kako stoji s učenjem francuskog?
- Imala sam dobru bazu jer inače živim u Monaku pa ga dosta razumijem, ali sad bih htjela početi i razgovarati. Težak je, kompliciran za pisanje, a pogotovo za pričanje.
Navečer se vrijeme provodi s obitelji (roditelji Brankica i Igor, mlađi brat Bruno), pogleda se film ili serija, a vijesti nešto manje.
- Zadnjih nekoliko dana prestala sam gledati vijesti jer poslije njih sam samo nervoznija. Znam samo da je posao koji iz dana u dan rade liječničke službe, doktori i sestre, nevjerojatan. I svaka im čast na tome. Što se tiče serije, zadnje što smo pogledali je Hot Zone, serija o virusu ebole. Tako da smo opet bili ‘u virusima’.
I na kraju, Donnina poruka:
- Nadam se da ovo čitate i gledate kod kuće. Ostanite doma i isprobajte neki od mojih recepata…˝ J