Od 2014. hrvatski je tenis svake godine, izuzev 2017., osvajao Grand Slam titule. Počeo je Marin Čilić na US Openu, nastavili su Ivan Dodig i Mate Pavić koji su u međuvremenu skupili čak još sedam prestižnih trofeja, a dobra se tradicija nastavila i u 2020. već nakon Australian Opena. Zasluge za to idu Nikoli Mektiću koji je zajedno s Čehinjom Barborom Krejčikovom otišao do kraja u konkurenciji mješovitih parova i tako postao deveti Hrvat ili Hrvatica s Grand Slam trofejom.
- Ah, pa nije to sad baš kao kad je Ivanišević osvojio Wimbledon - odmah će u startu razgovora Nikola.
Ipak, na koncu Grand Slam je Grand Slam i nitko ga neće odbiti.
- Lijep je to osjećaj, naravno, uostalom ostat ću zapisan na neki način u povijesti, ovo je za sve vijeke vjekova. Eto, ostao sam praktički deset dana u Australiji samo zbog miksa budući da sam izgubio 2. kolo muških parova, a tek smo potom počeli igrati miks, no eto srećom nije sve na kraju bilo uzalud ha ha.
Mektić
Proslava uz - pive
Mektić je prvog dana veljače trijumfirao u Rod Laver Areni - u finalu su pali Bettanie Mattek-Sands i Jamie Murray sa 5:7, 6:4, 10-1 - dva dana kasnije stigao doma, u Zagreb, i u tri dana koliko je mogao biti tu (u petak već putuje na sljedeći turnir, u Rotterdam) bio razvučen na sve strane. Malo obitelj, malo prijatelji, malo mediji...
- Nisam imao pojma da će taj Grand Slam izazvati toliko zanimanje.
Jedva je i nas ugurao u raspored.
- Sportske su ipak Sportske!
Je li barem prvi Grand Slam proslavio na pravi način?
- Pa, zapravo i ne. Bilo je malo slavlja nakon meča, doduše završili smo negdje oko ponoći meč, a onda smo otišli s trenerima u kuću gdje smo bili smješteni, tamo nas je čekalo deset pivi i malo smo nazdravili i to je to, već sljedeći dan sam imao let za Zagreb.
Sreća i zadovoljstvo, međutim, i dalje traju, kao i neposredno poslije finala.
Meni reket, bratu veslo
- Bilo je super, da, samo što sam imao prilično loš govor, ofrlje sam to odradio ha ha. Misli su mi lutale na sve strane tako da to nije bilo dobro. Nikad prije, jasno, nisam imao priliku držati govor na Grand Slamu i nisam prezadovoljan kako sam ovaj izveo, ali nadam se da ću dobiti još koju priliku za popravni, odnosno da ću to usavršiti.
Kada netko počne s tenisom, pa ga se i ozbiljnije uhvati, vjerojatno ne razmišlja i ne sanja da će Grand Slam osvojiti baš u mješovitim parovima?
- Kad sam počinjao vjerojatno nisam znao ni da mješoviti parovi postoje ha ha. Ma da, defintivno se ovo ne može mjeriti s parovima u smislu da bih bio jednako sretan. Da osvojim parove to bi bio san snova, ali svejedno mi je drago i za ovu titulu. Nisam možda bio ni svjestan da će mi biti toliko drago i da ću biti toliko sretan sve dok nisam pobijedio u finalu. Imam, priznajem, možda neki podcjenjivački stav prema miksu, ali stvarno sam sretan jer ipak je to Grand Slam kako se god okrene. Čak i kad sam gledao listu pobjednika, muške koji su osvajali miks, dosta je jaka to lista i ovo uzimam kao neku potvrdu da sam dobar igrač za parove. Sam na sebe sam ponosan jer nije lako to osvojiti budući da je u početku teško i upasti unutra, mali je cut-off.
Kad smo kod početaka, Nikola je s tenisom imao zanimljiv prvi susret.
- Baka i deda su kupili starijem bratu Luki reket, on je imao nekih 10 godina, bilo je to tamo negdje 1994., Ivanišević je igrao finale Wimbledona i bio je, jasno, jako popularan i onda je brat htio igrati. A ja kao mlađi, naravno, da sam htio sve kao i brat pa sam tako i ja krenuo u tenis. I to je bio kraj priče za mene, nisam više druge sportove ni pokušavao.
A brat?
- Brat je bio u tenisu još godinu dana pa odustao. Završio je kasnije u veslanju, bio je solidan, bio među dva-tri u državi, ali do kraja srednje škole, onda je krenuo na faks pa više nije mogao i jedno i drugo.
Škola prije tenisa
Nikola je, pak, ostao s reketom u rukama i relativno se brzo pokazalo da je to dobra odluka. Naime, kao junior je bio vrlo dobar, 12. na svijetu, ali pri prelasku u seniore nekako je posustao. U pojedinačnoj konkurenciji najbolji mu je plasman na ATP Touru bilo 213. mjesto iz 2013. godine.
- Put je bio takav kakav je bio, da sam imao ovu glavu i pamet koju imam sada sa 14 godina vjerojatno bih nešto drugačije, ali što je tu je sad se ne može mijenjati. Nisam imao neke financijske mogućnosti tada, a mama i tata su više govorili “sine, ide u srednju školu, na fakultet”. Ja sam bio stvarno dobar u tenisu, ali ne i najbolji na svijetu pa da bismo sa sigurnošću mogli s mojih 14-15 godina dati sve u tenis. Išao sam u srednju školu i to u Prvu gimnaziju, koja je teška, zahtjevna škola i to me vjerojatno na neki način zakočilo jer neki drugi dečki koji su bili jednako kvalitetni u tom možda ključnom razvojnom trenutku više su ulagali u tenis, u treninge, a ja sam u tom periodu izgubio neke stvari koje nisam mogao kasnije nadoknaditi. Nije da si nisam dao šansu u singlu, nekih 5-6 godina sam se vrtio između 200. i 350. mjesta na ATP ljestvici igrajući Futurese i Challengere, ali jednostavno nisam se mogao probiti još više. Bio sam realan prema sebi, mogao sam doći do 150. mjesta da se potrefio neki rezultat, ali nisam vidio da mogu biti u Top 100, jednostavno nisam bio dovoljno dobar igrač da bih to mogao ostvariti.
Kada kaže “izgubio neke stvari”, o čemu se konkretno radi, udarci, tehnika, “glava”...?
- Po meni u singlu su dvije najvažnije stvari: ili da imaš brzinu lopte ili da imaš brzinu nogu. Meni je falilo oboje. Treba imati neki nevjerojatan udarac, nevjerojatan forhend ili nevjerojatan servis, ja to nisam imao. Bio sam dosta pametan igrač, ali niti sam bio toliko fizički dobar za defanzivni tenis, niti imao udarac i brzinu lopte za napadački tenis. Kažem, bio sam mudar, pametan, puno sam mečeva dobivao na glavu, ali falile su mi neke osnovne stvari da baš budem dobar, kompletan, a onda se na nekoj ATP razini ti nedostaci moraju osjetiti.
Da se na sve rečeno dobije bolja perspektiva možda je najbolje usporediti Nikolu s Marinom Čilićem. Oni su, naime, ista generacija, rođeni 1988., Mektić je tri mjeseca mlađi i često su se susretali u juniorskim danima. I Nikola je znao dobivati Marina...
Priča o Fići i Ferrariju
- Ma, bilo je to u kategoriji do 16 godina, ali recimo to je taj period kad je on počeo puno ozbiljnije trenirati i ulagati, otišao na akademiju Boba Bretta i položio sve nade u tenis, dok sam ja trenirao po sat i pol dnevno na Mladosti, bio u školi sedam sati dnevno i to je tako, dakle, trajalo četiri godine i tu sam dosta izgubio korak.
Znamo gdje je dospio Čilić, ali Nikoli ostaje uspomena da ga je pobjeđivao...
- Ma, ne, nije to bilo baš tako. Ne znam koliko je točno bilo, ali omjer je negdje u 10-2 za njega. Znam da sam ga dobio na PH do 16 godina, godinu za godinom i, eto, nije zbog mene nikad bio prvak Hrvatske do 16 godina, ha ha. Ali je zato sa 17 osvojio juniorski Roland Garros, a mislim da mu je to puno draže.
Jedno vrijeme je Mektić radio s Goranom Prpićem, već dugo jednim od naših najboljih teniskih trenera, a Prpić je Nikoli znao govoriti “zašto voziš Fiću, a imaš Ferrari”. Aludirao je na to koliko daje i njegove rezultate, a kolike su mu mogućnosti.
- Da, on je vidio u meni taj neki talent i da imam smisla za tenis, ali, eto, neke stvari nisu bile vezane samo za talent. Ne vjerujem da sam ja nešto kriv što nisam iskoristio svoj maksimalni potencijal nego jednostavno su se tako stvari odvrtile.
U jednom ranijem intervjuu za SN rekao je da je, kada je singl karijera u pitanju, ipak ostao žal za nečim, za Wimbledonom 2011.
- To mi je bio i ostao najdraži turnir i da mogu birati gdje osvojiti Grand Slam, definitivno bi to bio Wimbledon. I u singlu sam tamo bio najbolji, jedino sam tamo od sva četiri došao najdalje, odnosno do 3. kola kvalifikacije. I žalim najviše za tom 2011. i što nisam prošao u glavni ždrijeb, jer da sam bio na mjestu igrača koji me pobijedio u kvalifikacijama potencijalno sam u 2. kolu mogao igrati protiv Rogera Federera. Da se to dogodilo, na travi, u Wimbledonu protiv njega, više od toga ne bih tražio.
Dobra socijalna crta
Ako ne računamo meč u Davis Cupu prije tri mjeseca kada je spletom okolnosti zaigrao singl protiv Bautiste Aguta, posljednji “pravi” meč u pojedinačnoj konkurenciji odigrao je 2017. Kvalifikacije u Cincinnatiju, a potom se potpuno okrenuo parovima.
- Zapravo sam se oduvijek vidio u parovima, jer tu sam i kao junior bio dobar, vidio sam tu smisao za nastaviti s tenisom, ali u početku sam, jasno, gurao singl. No, onda sam uoči 2017. odlučio igrati i jedno i drugo istovremeno pa po cijenu da mi singl padne. I krenulo je sjajno u parovima, osvojio sam Memphis, kasnije Budimpeštu, i tu je bilo jasno što trebam učiniti. Eto, na koncu se isplatilo.
Govore to i brojke, a jedna od zanimljivijih je da je sedam titula osvojio s pet različitih partnera. To govori dosta o njemu, odnosno da je dobar bilo s kim da igra, a to je u neku ruku najbolja referenca za igrače parova.
- Pa je, eto tip sam igrača da se i ja mogu prilagoditi onome s kojim igram i obrnuto. Mogu igrati na svaki način, mogu ostati iza, mogu na mreži, što god treba, a mislim da i generalno imam dobru socijalnu crtu, dobro “osjećam” ljude tako da mi i to koristi da u kratkom roku mogu osjetiti što nekom u igri najviše paše pa da se možemo brzo povezati. To je dosta važno jer u konačnici je ovo timski sport.
Nije da samo sjedimo
Kolika je razlika između singla i parova, tenis je to u konačnici, ali imaju li igrači parova nešto posebno što igrači u singlu nemaju?
- Drugačiji je to totalno sport. Pogledajte, recimo, Jamieja Murraya, čovjek koji praktički nema forhend jedan je od najboljih na svijetu u parovima pa kad igraju Murray i Đoković u parovima, Murray je favorit. Istina, kad bi ovi iz singla krenuli igrati parove rang-lista bi se jako promijenila jer generalno su to bolji tenisači od nas, ali drugačiji je to sport, jer u parovima su drugačije zakonitosti, puno je tu više geometrije, više kombinatorike, pa i više vještine, plus grupni način funkcioniranja i zbog toga još uvijek mi iz parova imamo prednost u odnosu na neke “singlaše” koji na papiru zvuče wow, ali nemaju možda ta neka znanja. Kažem, drugi sport...
Kako izgleda trenažni proces igrača u parovima, sjećamo se kako nam je jednom Marin Draganja rekao “nije baš da mi u parovima samo sjedimo i jedemo kolače pa izađemo na teren i odigramo meč”.
- Kao prvo, ne moramo raditi na izdržljivosti što je u singlu možda i najbitnije, a kod nas koliko je god meč dug već nekako izdržiš. No, zato više radimo na brzini, na refleksima, na eksplozivnosti... Čak mi je i zanimljivije trenirati sada nego kada sam igrao singl jer puno je više situacijskih vježbi, puno je raznovrsnije. Uglavnom, svakako bih se složio s kolegom da nije da mi samo sjedimo...