Priča Gorana Ivaniševića i Monte Carla stara je već gotovo tri desetljeća. U Kneževini se prvi put pojavio kao 17-godišnjak, igrajući za Jugoslaviju, i bit će to prva od 11 njegovih igračkih epizoda na jednom od najglamuroznijih turnira.
Samo jednom je uspio dogurati do polufinala, a 2004. je od Nicolasa Devildera, igrača koji tada nije bio ni Top 200, doživio jedan od zadnjih poraza karijere. Monte Carlo mu je, međutim, cijelo vrijeme bio službeno prebivalište, baza kojoj se vraćao i nekoliko puta godišnje. Turnir mu nikad nije ‘sjeo’, ali grad može okružiti žmirećki. Danas je ovdje opet u ulozi trenera, u stožeru Kanađanina Miloša Raonića.
Goran kao Goran, s njime biste mogli čavrljati do jutra. Dočekao nas je u hotelu Monte-Carlo Bay, naručio espresso i raspričao se o teniskim temama, od svojih igračkih dana do suradnje s Raonićem, od Davis Cupa do Nadala i Đokovića…
- Dosta sam vremena proveo u Monte Carlu, a prvi put sam došao 1989. Tijekom 16 godina karijere nekad sam znao biti ovdje tjedan dana godišnje, a nekad i po šest mjeseci, kad je bio rat. I svaki put kada dođem, gdje je nekad bila rupa, niknula bi nova zgrada. Prije 15 godina nije bilo ni pola ovog što danas vidimo u Monaku. To je skroz neki drugi grad.
U kojem je ipak isplativije živjeti jer nema poreza?
- Ljudi malo krivo percipiraju tu priču oko poreza. Svi mi plaćamo porez. Odrape te na svakom turniru, u SAD-u ti uzmu pola novčanih nagrada, čak i više, ovisno u kojoj se saveznoj državi igra. Samo što nisu izmislili porez na oblake i porez na glupost. Ma vraga se ne plaća porez. Samo su neke stvari drugačije. Možda možeš proći bolje kad su u pitanju ugovori i garancije, ali novac od nagradnog fonda, e tu te odrape. U moje doba su se Francuzi i Englezi sjetili da nisu dovoljno uzeli pa je bilo retro-oporezivanja. Tu nema ‘neću platiti’. Sreća je da sam ja u to vrijeme igrao loše u Francuskoj. Zamislite kako je bilo Brugueri, njega su ‘ubili’ jer je osvojio dva Roland Garrosa...
Kakve su vaše igračke uspomene na Monte Carlo?
- Dobre. Igrao sam polufinale 1995. i malo glupo izgubio od Beckera u tri seta, što mi baš nije trebalo. Bilo je OK, tu nikad nisam igrao pretjerano dobro, ali ni pretjerano loše. Lijepo vrijeme, lijep klub.
Sada ste u Monte Carlu prvi put kao trener Miloša Raonića. Je li to sad dugoročna suradnja?
- Ništa u ovom poslu nije dugoročno. Danas jesi, sutra nisi. Ali sada smo tu. Plan je zemlja, pa trava, poslije ćemo vidjeti. Dobro smo kliknuli. Kao tenisač i osoba on mi je najsličniji od sve trojice koje sam do sada trenirao. Može on 16 puta igrati za Kanadu, ali je Balkanac. Moja je teorija da Balkanca može samo trenirati samo Balkanac. Ja sam bio užas i danas bih promijenio 80 posto stvari u karijeri, ali ne mogu. Zato i kažem Milošu da si pogleda neki moj meč ako želi promijeniti neke stvari. On je najbliži mojoj teniskoj filozofiji i ima potencijal da bude broj jedan. Već je i bio treći nakon finala Wimbledona.
Je li vam nedostajao trenerski posao?
- I jest i nije. Bio sam osam, devet mjeseci kod kuće i bilo je drugačije. Ali drago mi je prenositi znanje, pogotovo kad imaš igrača koji želi učiti i napredovati.
Kažete da je Raonić potencijal za broj jedan, no koliko su ga usporile ozljede?
- U zadnjih pet godina imao je jako puno ozljeda i operacija, mučili su ga koljeno, kuk, zglob ruke... Sad je prvi put u karijeri spojio dva mjeseca da ga ništa ne muči. Znam da je malo težak, da bi trebao skinuti još četiri kilograma. Njegov je problem što je previše posvećen, stalno nekakvo filozofiranje. A servis, forhend i bekhend su uvijek isti. Samo su loptice postale brže. Zašto je Federer broj jedan? Jer ne filozofira. I da još deset godina igra, i dalje će biti broj jedan. Drugi izmišljaju toplu vodu i kompliciraju. Raonićeva igra mora biti jednostavna i agresivna. Servis, forhend, volej, pa neće valjda sa sto kila trčati k’o Nadal.
Jeste li mu malo osvježili sjećanja na naš jezik?
- Ma priča on normalno. Tu i tamo mu fali koja riječ. Recimo da je 90 posto razgovora na našem jeziku. Ako nešto ne razumije, onda ubaci engleski.
Zna i psovke?
- I psovke, naravno. Mi smo poznati po tome, Dalmatinci još malo više nego ostali. Sve zna. Još kad bi u tu balkansku negativnost uspio dodati malo kanadske pozitive, bilo bi bolje. Lakše mi je raditi s njim nego s Berdychom, koji je odličan igrač, ali kod njega se na silu ništa nije moglo postići.
Koliko vam je u tom angažmanu pomogao Ivan Ljubičić?
- Ljubo je čovjek s tisuću i pet poslova, u svim je sferama. Super smo prijatelji još od igračkih dana i uvijek smo se slagali. Imam veliko mišljenje o njemu kao tenisaču i treneru i drago mi je da me preporučio prvo Tomašu, a onda i Raoniću. Jer bili su još neki treneri u igri, čak su bili i na probi.
Navodno vam je Björkman bio konkurent.
- Ma gdje će Šveđanin i Crnogorac zajedno? Teško je to spojiti. Ljubo je u svakom slučaju puno utjecao na moj trenerski put, gurao me, pomagao. Uvijek mi nekako nađe igrače. On je moj guru.
Vi možda niste bili guru, ali jeste mentor Borne Ćorića u početnoj fazi karijere. Nedavno je promijenio cijeli tim i odmah su stigli rezultati.
- Nije me to iznenadilo. Njegova igra se poboljšala. Bilo je dovoljno samo da se malo približi osnovnoj liniji. Već sam izjavio u šali da mi nije stao u ekran kad bih ga gledao na TV-u. Kao da ovaj drugi igra sam sa sobom. U Indian Wellsu je igrao fenomenalan tenis, šteta zbog meča s Federerom kad se jako potrošio. Sad je popravio servis, agresivniji je i eto rezultata. Uvijek sam govorio da je igrač za Top 10 i nisam promijenio mišljenje. Samo što netko prije posloži to u glavi, a netko kasnije. Važno je da je našao svoj tim, Ljubo i Riccardo su pravi ljudi, znalci, prošli su sve i svašta. Kiki (Schneider) zasad putuje s njim na turnire i dobro to sve funkcionira. Samo da ga zaobiđu ozljede.
Još je svježa pobjeda Hrvatske u Davis Cupu, polufinale protiv SAD-a bit će nam nova velika šansa?
- Mislim da smo favoriti, pitanje je samo gdje će se igrati i na kojoj podlozi. Da se mene pita, nikako ne bi bila dvoranska zemlja. To bih odmah prekrižio i ne znam zašto je forsiraju. Ne možeš birati podlogu tako da gledaš što će biti lošije suparniku. Amerikanci uopće nisu loši na zemlji, osim toga, zemlja u dvorani ne može biti toliko spora. I Isner i Sock su dobri igrači, nisu mutavi. Stavio bih ili spori beton ili zemlju vani, to je već druga priča. Ali gdje? Stadion je glupost, osim ako ti dolaze Federer ili Nadal. Amerika možda nekome zvuči ‘vau’, ali nisu to igrači koji će privući ljude. Jack Sock, Steve Johnson, Ryan Harrison, koliko je naših ljudi čulo za njih? Možda za Isnera samo…
Koji bi grad bio idealan domaćin?
- Zadar ili Split. Zadar se pokazao u navijanju protiv Francuske 2016., a Split bi bio dobar samo ako je to dvorana na Gripama, ako bi je dozvolio ITF. Spaladium je prevelik, tamo se ‘ubije’ atmosfera. Ideja o pulskoj Areni mi ne zvuči baš najbolje, iako, kad gledate Španjolce, oni su igrali u koridi i izgledalo je fenomenalno. Ali to je skroz druga teniska kultura. Ne vidim druge opcije. Graditi teren i postavljati montažne tribine, to je preskupo i besmisleno. Nogometni stadion je prevelik. Treba nam dobra atmosfera, to je polufinale, možda i zadnja prilika da ljudi vide odličan i zanimljiv meč. Ali ponavljam, samo ne zemlja u dvorani…
Očito u našem taboru misle da je to najlošija podloga za Amerikance.
- Ali nije. Mislili su tako i Švicarci pa ih je Isner ‘satrao’, i Wawrinku i Federera. I Francuzi su ovdje u Monte Carlu išli na tu opciju pa su isto dobili po tamburi. Isner je lani bio u polufinalu Rima, čovjek zna igrati na zemlji. Povijest pokazuje da svaki put kad ideš raditi teren koji, kao, ne odgovara suparniku, zezneš sebe. Ali dobro, ja sam tu samo navijač i promatrač.
Kad već pričamo o podlozi, jesmo li mi sami sebi zakomplicirali finale s Argentinom 2016.?
- Jesmo, jer podloga nije bila najbrža koja je mogla biti. Argentinci su vrtjeli forhende kao vjetrenjače, a da je bilo brže, ne bi to baš tako išlo. Ali opet, pričati što bi bilo da je bilo… Tako je valjda bilo zapisano u zvijezdama. Oni su imali puno šansi osvojiti Davis Cup doma pa nisu, došao je red i na njih.
Podiglo se puno prašine oko novog formata Davis Cupa, kakav je vaš stav?
- Već je vrijeme da se Davis Cup mijenja i da se napravi nešto drugačije. Tjedan ili dva tjedna na jednom mjestu zvuči dobro. Naravno da je i velik novac u igri. Ne znam kako je taj Piqué upao u tenis, očito ima jake partnere, samo je pitanje tko će to organizirati, hoće li ATP ili ITF. Još će biti glasovanja, ali sigurno će se nešto mijenjati. Igrači ne žele gubiti puno vremena.
Hoće li se ipak izgubiti čar navijanja na domaćem terenu?
- Što ti vrijedi čar ako imaš dvoranu koja zjapi poluprazna. Tu opet nema čari. Davis Cup je natjecanje u kojem hoćeš punu dvoranu, atmosferu, gdje se dozvoljava glasnije navijanje. A ako toga nema, sve se razvodnjava. Osim polufinala i finala, baš i nema čari. Zbog toga mislim da su promjene OK.
Je li Rafael Nadal ponovno favorit broj jedan za osvajanje Roland Garrosa?
- I za Roland Garros i za cijelu zemljanu sezonu. Spreman je, gledao sam ga protiv Zvereva u Davis Cupu. Dobar je, željan tenisa. Svjestan je da je na zemlji apsolutni favorit, što mu opet ne daje za pravo reći da će glatko doći do naslova.
A tko mu može zaprijetiti?
- Zverev, Thiem, Čilić, osim njih ih nema baš puno. Ne znam u kakvom je Wawrinka stanju, čuo sam da nije bajno, a i pitanje je kad će se vratiti. Ne vidim tko može Rafu razbiti na zemlji, pogotovo kad se igra na onom Centralnom terenu Roland Garrosa koji je ogroman. Moraš odigrati tri seta, zatvoriti oči i nadati se da će on imati loš dan. U Madridu i Rimu je još nekako moguće, kad se igra na dva seta. Ne znam što je s Noletom, volio bih da i on krene, da se nađe, posloži. Nole treba tenisu…
Kako gledate na njegov pokušaj da se vrati u vrh?
- Napravio je pogrešku što je igrao Indian Wells. Izgorio je od želje. Osim toga, čemu pauzirati šest mjeseci pa tek onda otići na operaciju. Trebao je preskočiti cijelu američku turneju i pripremati se za zemlju. Od početka sam govorio da suradnja njega i Agassija neće dugo trajati. I pogodio sam, koliko god je Agassi meni super drag. Ali taj balkanski sklop opet čini svoje. Ne znam što je bilo sa Štepanekom. Sad je u igri opet Vajda, a hoće li trajati, ne znam. Nole se sam sa sobom mora dogovoriti. On je šampion, bio je na vrhu i ako si posloži stvari u glavi, može ga trenirati bilo tko, ma i ovaj pekar iz pekarnice preko puta. Nole zna sve, samo da to bude onaj stari Đoković, da ne luta više.
Jeste li očekivali da će Roger Federer opet preskočiti zemljanu sezonu?
- Jesam, jer prošle godine je nakon toga izdominirao. Sad je napravio mali kiks u Miamiju, ali izgleda mi kao da će opet sve ponoviti. On je drugačiji od ostalih. Nikad ne bi napravio pogrešku poput Đokovića, da se vraća prije vremena i dok nije 100 posto spreman. Takve stvari rade razliku, zato je Roger najveći. I zato će na travi i betonu opet biti favorit broj jedan i opet će svi loviti njega. On zna kako njegovo tijelo funkcionira i mora ga čuvati.
Dok ste pauzirali, promijenile su se i neke stvari u vašem životu…
- Jesu, malo sam još ‘posidija’ i to je to. Ne znam na što točno ciljate, haha.
Obiteljski život?
- A to. ‘Oženija’ sam se. Dobro je. Zadovoljan sam i sretan, sve je kako treba biti.