Ne tako davno uoči velike ekshibicije na Šalati koja se dogodila na kraju Roland Garrosa, a uoči početka sezone na travnatim terenima netko je pitao Marina Čilića kakva je bila dosadašnja sezona. Odgovor je bio.
- Izazovna.
Tako je Marin Čilić objasnio prvi dio teniske sezone i ta priča o tome kako je sezona izazovna vjerojatno još traje ako ga tko pita. Jer naš majstor u posljednje vrijeme izbjegava teniske razgovore, izbjegava novinare iako je posve nejasno zašto bi to činio. Za tenisača koji je osvojio US Open, Davis Cup i neke velike turnire, tenisač koji je bio u jednom trenutku treći na svijetu nema razloga bježati ni skrivati se. A upravo je to učinio nakon što je izgledao toliko slabašno i nespremno u dvoboju s Joaom Sousom.
Tu utakmicu neće dobiti
Izbjegao je presicu i poslao poruku da jednostavno nije u stanju. Nije objasnio u kakvom je to stanju, je li riječ o nečemu što nema veze s igrom. Iako se posljednju godinu povremeno govorilo o tome da je ozlijeđen, ne bih rekao da je ta priča na čvrstim temeljima. Jer nije previše turnira preskočio i nije to priča koja je drmala neke druge velike tenisače, poput Juana Martina del Potra ili Kevina Andersona koji su se dugo oporavljali, ali se očito još nisu oporavili do kraja.
Istina, nije imao potrebu ni vući novinare za rukav da bi objasnio što se događa, a još manje nije imao potrebu gurati svoje slabosti pod tepih. Prevedeno, nije imao potrebu bježati od stvarnosti i istine.
No, Čilić je u posljednje vrijeme, na žalost, nepovjerljiv prema novinarima iako bi najlakše bilo reći da je nepovjerljiv prema sebi. Nije sramota ispasti iz Top 10, još manje je sramota biti 13. na svijetu, a ne može svaka godina ponuditi finale Australian Opena i Wimbledona, čime je Marin Čilić u temelje svoje karijere ugradio nešto što se teško može srušiti. Zapravo, ne može se srušiti. Jer ono što je osvojio ostaje za sva vremena.
Uostalom, sjetimo se Gorana Ivaniševića prije i Gorana Ivaniševića nakon što je osvojio Wimbledon 2001. godine. Marin Čilić nije osvojio Wimbledon, ali je osvojio US Open i na taj način ušao u onu malu skupinu velikih pobjednika, skupinu u kojoj dominiraju Novak Đoković, Roger Federer i Rafael Nadal, a s vremenom su pripomogli Stan Wawrinka i Andy Murray, ali veliki doprinos u cijeloj priči je dao i Marin Čilić.
Bez pobjede nad Top 20
I zato je posve nejasno da se danas skriva iza loših rezultata i dopušta novinarima koji ne znaju ili nemaju hrabrosti napisati ili reći nešto drugo da se uporno bave pričom o krizi rezultata. Kad Marin izgubi, onda je to kriza rezultata koja se produljila ili produbila iako nitko ne zna koliko bi ta kriza trebala trajati. A zapravo je vrlo jednostavno dok se bude skrivao iza te priče o krizi rezultata i dok bude izbjegavao nastupe pred novinarima pa makar ti nastupi bili gori od onoga što u posljednje vrijeme pokazuje na terenu, Marin Čilić tu utakmicu neće dobiti.
Naime, da bi u toj utakmici pobijedio, Čilić mora priznati prvo sebi, a kad i ako se to dogodi, onda će posve lako moći objasniti novinarima zašto je angažirao nekad velikog tenisača Waynea Ferreiru da mu pomogne oko nastupa na travi, dakle angažirao ga je za dva turnira.
Marin Čilić
Forma Marina Čilića otišla je u pogrešnom smjeru, ali on je jedini koji je može vratiti na put na kojem je nekada bilo više pobjeda nego poraza. Nije pobijedio od početka sezone niti jednog tenisača u Top 20 iz nekog razloga, a on valjda ipak zna koji je to razlog. Marin Čilić luta i onda će na pitanje o tome kakva mu je sezona bila dosad uz smiješak reći: Izazovna.
Izazovna je i više od toga, ali da bi drugi znali što ga muči, Čilić mora objasniti sebi i priznati zašto igra tako slabo. Poznavajući neke njegove navike, bojim se da neće biti u stanju to objasniti jer njegov filozofski pristup tenisu uvijek će završiti u nekom nesretnom porazu, a bilo ih je previše da bismo ih nazivali nesretnima.
Uspomena na Joaoa
Ovih se dana često sjetim svih nedjelja koje sam proveo u Wimbledonu u društvu svog velikog prijatelja Joaoa. Od trenutka kad smo se upoznali kojih 40-ak godina prije, zapravo smo bili nerazdvojni. Bio sam njegov gost na Madeiri, bio sam njegov gost u Lisabonu i znam koliko je sanjao veliki rezultat nekog Portugalca. Teniski rezultat. Bilo je to u vrijeme prije Souse koji je nakon Marina Čilića pobijedio i Britanca Dana Evansa i kao prvi Portugalac svih vremena ušao u drugi tjedan Wimbledona.
Joaoa Moure Diniza, mog velikog prijatelja, nema među nama već neko vrijeme. Znam koliko bi mu bilo drago da je mogao vidjeti i pobjedu Gorana Ivaniševića i znam kako se danas negdje gore veseli jer je jedan drugi Joao ostvario i njegov san. Ljepota je to sporta koji nije uvijek pravedan, ali ponekad se ispuni nešto od snova. I zato sam ove nedjelje bio sretan.