Svakojake brojke se nižu, rekordi padaju u Gwangjuu. Hrvatska ima niz od 7 medalja uzastopno na svjetskim prvenstvima. Andro Bušlje je najtrofejniji vaterpolist u povijesti SP, također sa tih 7 medalja (od 2007. do 2019.). Usput, na drugom je mjestu opet jedan Hrvat. Jasno, Maro Joković sa 6. No, rekorde niže, podebljava i izbornik Barakuda. Ivici Tucku je bronca iz Gwangjua već 13. medalja s Hrvatskom.
- Čestitke idu u prvom redu igračima. Oni su sjajni dečki i samo oni i ja znamo što smo prolazili u zadnjih 48 sati - za početak će izbornik. - Neću reći da su to moji najteži dani u životu jer sam ih nažalost imao puno teže, ali da su jedni od težih, svakako. Sada ste vidjeli reakciju tih momaka. S ovakvim srcem, s ovakvom željom da se uzme ta medalja, da se izvučemo iz te rupe, tuge, boli koju smo imali... To je za mene fascinantno. Ona je vrednija od bronce, od bilo čega. Presretan sam. Na vrhu smo ponovno. Nismo prvi, ne može se uvijek biti prvi, ali smo tu, na vrhu. Nešto što nema nitko.
Imao je i izbornik pokoje slovo za Jokovića: - Ne znam je li mu ovo najbolji turnir u životu, u karijeri, ali mogu reći da, otkad sam izbornik, nisam nikad vidio nešto bolje od ikoga. Javno poručujem zato: "Kapa dolje, Maro". Čudo! Naravno, uz pomoć svih suigrača, centara, Xavija, sviju, ali Mao je bio taj koji je u napadačkom dijelu povukao.
Nešto ipak nismo naveli. Ova utakmica zavrijeđuje i koji redak o taktičkom nadmudrivanju Mađara. Njihovi ljevaci, ubitačni Zalanki i Vamos se nisu iskazali, igrač više slab...
- Odigrali smo sjajnu utakmicu, to doista. Taktički sjajno. Anulirali smo igrača manje u tim dijelovima za koje smo znali da nam prijeti najveća opasnost. U pozicijskoj se obrani svjesno povlačili sa "zgodne strane", ali čak i onaj igrač koji se povlačio s pozicije 3 nije ostavljao prostor na šut iz faula. To je briljantno odrađeno. Ono što je prošlo, to je Marko (Bijač) kupio. Ruke u zraku. Sve u svemu, sjajno.
Ipak, za kraj je apsotrofirao.
- Ono što me najviše dojmilo i što je perfektno je ta reakcija igrača nakon polufinala. To je ono što čini razliku između velikih momčadi i onih koji to nisu. Zato smo mi tu gdje jesmo. Neki se ne mogu dignuti, pa završavaju četvrti. Mi to možemo.
Opet, kako ne bi ostali nedorečeni i nije da zaboravljamo. Ovo je uspjeh, nije i veliki uspjeh.
- Točno i to bi i sam rekao za kraj. Nije to ono za što smo živjeli i budili se svako jutro. Mi smo htjeli, radili za zlato. Za zlato, odnosno finale koje vodi u Tokio. Međutim, i u tomu je ljepota sporta. Neizvjesnost. Diže te u nebesa i baca u ponor. Ovo što smo mi doživjeli u 15 dana je za pet života. l Euforija u prvom tjednu, pa zabrinutost nakon Njemačke, onda pad u ponor protiv Španjolske i onda opet dizanje za broncu. To je sport i zato ga volim. Hvala dečkima, hvala svim mojim suradnicima - iz Gwangjua će Ivica Tucak.