Španjolski kapetan, korčulanski zet i izvorni Carioca, odnosno Brazilac rođen u Riju - sve je to Felipe Perrone. U biti, to je u jednoj rečenici Felipe. Lik kojem smiješak, ali baš nikada ne pada s lica. Uvijek spreman za razgovor, laganu zafrkanciju, a budući da je i više nego dobro ovladao hrvatskim načinom komunikacije, s njim se podrazumijeva i verbalno podbadanje. Bez bojazni da bi se mogao uvrijediti ili nešto krivo shvatiti. Vaterpolski pak... Voljeli bismo, ruku na srce, da ga Španjolska nema. Da igra još uvijek za rodni mu Brazil kao na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
Naime, nećemo baš tvrditi da je i danas najbolji igrač na svijetu. To je sigurno bio prije 3, 4 godine, a što se poklopilo baš nekako s njegovim igranjem u Jugu CO. I da, FINA ga proglasila najboljim na svijetu 2018 godine. Točno, to je ljeto odigrao briljantno i vodio Španjolsku do finala Europskog prvenstva. Više nije najbolji strijelac, štoviše nije ni među tri najbolja u Španjolskoj. Nije ludo brz, ali on je motor. Nije realizator, nego kreator i zato bismo voljeli da je danas pod brazilskom zastavom, bez njega Furija nije ista.
Igramo najbrže
- Ovo danas će biti sjajno. Vidjet ćete. Prekrasna utakmica za sve koji će je doći pogledati i za one koji će je pratiti na televiziji.
Mogli bismo se složiti oko predviđene ljepote, iako bismo radije mijenjali estetski dojam samo za hrvatsku pobjedu, kakva god bila. Neka bude i ružna utakmica, ali s plasmanom Barakuda u finale, postat će nam najljepša.
Perrone je pojasnio malo svoje razmišljanje o očekivanoj ljepoti predstojećeg polufinalnog sraza.
- Mi, Hrvati i Mađari, igramo najbrži vaterpolo. Kada su te tri momčadi u pravom ritmu, nitko na svijetu to ne može pratiti. Vidjeli ste i nas, Španjolsku protiv Srbije. Nisu Srbi bili slabi, već se vidi da nisu mogli pratiti naš ritam.
Zatim je slijedilo “ispadanje bombona” iz Felipeovih ustiju.
- Hrvati igraju najljepši vaterpolo zadnje dvije godine.
Felipeove veze s Hrvatskom ne počinju, ni ne završavaju s današnjim polufinalom. One dvije godine boravka u Gružu, osim nekoliko domaćih trofeja, pa onda i Lige prvaka kao krune svih trofeja, oplemenjene su i sentimentalnom vezom s jednom Korčulankom (Marija Petković iz Brne), koja je konačnici završila i brakom.
Doduše, nisu se upoznali u Gradu, nego u Barceloni, ali manje bitno. U konačnici, i sin Nikola je plod tog braka.
- Ja i dalje, barem 3-4 puta godišnje, dolazim u Dubrovnik i, jasno, na Korčulu. Nakon Gwangjua je plan opet do Korčule. Onda, tu je i velik broj prijatelja. To mi je sada jedini problem.
Kakav problem?
- Pa, moram igrati protiv prijatelja, to ne volim, ali j... ga, takav je naš sport.
Nema puštanja bratu
Opa, hrvatski se silno popravio jer ne samo što psovke nisu zaboravljene, već se doista i u pravi tren pojavljuju u rečenici.
- Ma, kada mi je stvarno teško. Imam jako puno dobrih prijatelja s druge strane. Posebno Vrlić. On mi je kao brat. Nije lako, ali to je sport. Iako, opet ponavljam, tko god bude gledao utakmicu danas, uživat će. Bit će baš lijepa. Brz i ‘čist’ vaterpolo.
Znamo za prijateljstvo s Vrlićem, produbljeno i prošle sezone kada ste igrali u Barceloneti zajedno i velite “kao brat vam je”. Idemo hipotetski, na utakmici Vrlić je na 2 metra, lopta ide njemu, vi do njega, ali... Pustit ćete valjda brata?
- Ha-ha. Nema šanse! Bratske i prijateljske veze se u sekundi zaborave kada počne utakmica. Nema puštanja. Igrali smo nedavno u Svjetskoj ligi, ali tada mi nismo bili baš najbolji.
To smo i htjeli pitati, ta je utakmica odigrana u Beogradu prije mjesec dana. Hrvatska je dosta lagano pobijedila, ali koliko je sada Španjolska drukčija?
Sad smo spremni
- Tada smo mi bili momčad koja je imala najviše igrača na završnom turniru Lige prvaka u Hannoveru i to nam je bio problem. Nismo tada bili spremni i to se vidjelo. Niti smo trenirali, niti smo se mogli spremiti kako je trebalo. Sada je drukčije. Vidjeli ste na ovom turniru, mi sada uspijevamo držati visok ritam cijelu utakmicu. Tamo nismo mogli. Za nas je taj ritam ključan jer nekim momčadima to možda nije ključno, recimo Srbiji, ali mi, ako nismo brzi, nemamo šanse. Sada možemo igrati brz vaterpolo i to je za nas najvažnije.
Je li to onda i formula za uspjeh protiv Hrvatske? Ono što treba napraviti za finale.
- Ima nešto prije toga. Prvo treba kontrolirati ona dva hrvatska otoka.
Ovo baš ne razumijemo...
- Vrlić i Lončar. To su kao dva otoka na 2 metra, ha-ha. To treba odgurati. Nije lako braniti se protiv takvih centara. To je i za nas važno kako bismo mogli izvesti brz napad - drži Perrone.
Simpatični Felipe će, dakle, uskoro do jednog hrvatskog otoka (Korčule). Druga dva (Vrlić i Lončar) nek’ samo pusti na miru. Tamo gdje jesu, nama pašu.