LUKA LONČAR SVAĐU SA SUIGRAČEM SMATRA NORMALNOM 'Obojica želimo isto, pomoći onome drugome da bude bolji'

U vaterpolu nisu baš ni braniči "mrvice", ali najsnažniji tipovi su generalno ipak sidraši. Naš centarski tandem Josip Vrlić - Luka Lončar "porazbacao" je ukupno 48 puta u 6 utakmica suparničke igrače. Toliko su puta Barakude imale igrača više zaradi izbačaja koje su zaradila ova dvojica centara. Dvojica tipova koji svašta dijele. Istu pozicije u vaterpolu, podijeli su i tu brojku izbačaja (svaki po 24), a u Gwangjuu su u konačnici dijelili i sobu. Na SP-u su Luka i Josip bili uz sve i cimeri. "Preslušali" smo obojicu, a prednost dajemo onom koji je godinu dana mlađi (1987.), ali stažem u reprezentaciji stariji. Luka Lončar.

Napisali smo i saslušali minulih dana ocjena, kako novinarskih, trenerskih, dužnosničkih, ali koja bi bila igračeva ocjena hrvatskog vaterpolskog ljeta 2019?

- Ocjena je vrlo dobar. Zato što smo ovog ljeta osvojili dvije medalje, srebro u Svjetskoj ligi i broncu na Svjetskom prvenstvu, ali nije ispunjen glavni cilj i zato nije odličan. Za cilj smo si postavili zlato u Gwangjuu, mi smo se uostalom sami "vidjeli" tamo, u finalu. Zato postoji neko malo razočaranje, to je sigurno, ali smo opet i sretni jer smo se uspjeli dignuti i osvojiti medalju. Sedma u nizu, a to je veliki uspjeh hrvatskog vaterpola.
Jasno, i ona završna slika sa svečanosti proglašenja najboljih govori sve. Uobičajena već zapravo. Tri momčadi na postolju, prvi se veseli, drugi je smrknut, ali i trećeplasiranima se šire osmjesi na licima jer ta medalja je pretpostavljamo ipak malo pojednostavila, skratila put do doma.

- Gledajte, nakon polufinala bili smo svi, ja prvi jer govorim za sebe, ali i suigrači jako potreseni. Jer smo vjerovali i željeli osigurati Tokio, ući u finale, pokušati obraniti zlato. Zato što vjerujemo da vrijedimo toliko. Najgori je osjećaj bio nakon polufinala da... kao da nismo igrali. Eto, tako. Kao da nismo odigrali utakmicu nego nam se dogodilo jedno kolektivno zamračenje. Kad da se nismo pojavili. Iz toga se nije bilo lako podignuti i zato onda bronca dva dana kasnije donosi veliku sreću. Osjećate se malo bolje, a ne kao da izgubiš finale ili ne daj Bože da smo ostali četvrti.

Poraz nudi puno dublju analizu

Što se zbivalo u tih 48 sati između Španjolske i Mađarske, u ta dva dana za koje izbornik veliki da su mu neki od najtežih trenutaka u životu, u sportskoj karijeri svakako?

- Prvo sam bio silno razočaran. Bio sam cimer s Vrlićem i bilo mi je jako žao i zbog njega jer je njemu to bilo prvo svjetsko prvenstvo, te je i on isto vidio nas "gore", u finalu. Onda smo se nakon prospavane noći okupili, održali sastanak. Izbornik je održao jedan jako dobar, motivirajući govor i dao riječ nama starijim igračima. Da mi velimo što mislimo, što i kako dalje. Razgovarali smo jedno pola sata, svatko od nas starijih je rekao što misli, na što trebamo obratiti pozornost. Uspjeli smo, to je sada jasno, ali smo se isto tako složili da nam to treba biti škola za dalje.

Mislili smo da je Njemačka i četvrtfinalni susret bila dovoljno dobra škola, ali očito je ipak za izvlačenje konkretnijih, snažnijih pouka nužno malo jače prizemljenje. Danas kako Ratko Rudić, ali tako i drugi stručnjaci vele, da ovakav baš epilog možda i nije tako loš u smislu pripreme za Tokio i Igre za godinu dana. Za spoznati kakve sve zamke krije svaki turnir i što treba sve učiniti da bi ih se izbjeglo.

- Najljepše je učiti kada pobjeđuješ. Jer, učite i kada gubite i pobjeđujete, ali nekako je ono s pobjedom ljepše. Makar, poraz istina nudi puno dublju analizu. Prvo svatko od nas ponaosob, te bez upiranja prstom u druge. Mi smo uostalom takva momčad. Nije bilo prozivanja u stilu "zašto ti nisi", "ti si trebao" i slično. To je prvi preduvjet za uspjeh. Sad, naravno da slijede analize. Stožer je rekao da će vidjeti gdje su oni pogriješili, a iznijet će i gdje smo griješili mi. Mislim, uvjeren sam da ćemo biti bolji. To smo i pokazali, i zajedništvo i snagu u utakmici s Mađarskom. Pokazali smo veću želju, veće htijenje iako nas ni tamo nije išlo, nemojmo ni to zaboraviti. Po meni smo se trebali puno ranije odvojiti rezultatski i završiti priču, ali smo na koncu pokazali karakter.

Reagirao sam kako nisam trebao

Da, i imali ste jednog "luđaka" na desnoj strani...

- Ha, ha, da ali on, Maro Joković u zadnjih jedno godinu dana igra u životnoj formi. Neću uopće trošiti riječi na njega. Cijelu je karijeru fantastičan, ali zadnjih godinu dana je... Ne znam je li postoji riječ bolja od fantastičan. Stvarno je čudo, nema riječi.

Sad, kada ste spomenuli da nije bilo međusobnog upiranja prstom, sloga i zajedništvo, sve je to bilo vidljivo, ali smo ipak vidjeli tijekom polufinala neki verbalni manji sukob između Šetke i vas.

- Je, je, ali to sam već rekao odmah nakon utakmice ako se sjećate, da je to neka normalna situacija. Ja sam se nešto naljutio jer on nešto nije napravio, ali odmah sam mu se kasnije ispričao. To je Anđelo odmah i prihvatio, i to na način da tu nije bilo ništa osobno već jednostavno smo samo željeli da budemo bolji, ja sam želio da on bude bolji i obratno. Samo da nam rezultat bude bolji. Da se on izderao na mene i ja bih to tako shvatio jer stvarno smo mi prije svega prijatelji, ali opet... Moramo si reći neke stvari ako netko pogriješi. Doduše, priznajem... ja sam reagirao onako kako možda nisam trebao u tom trenutku, ali utakmica sama sa sobom nosi napetost, naboj.

Ronald Goršić / CROPIX

Anđelo Šetka i Luka Lončar

Ovo je jedan sićušan primjer i kako nerijetko novinari, gledatelji sasvim pogrešno, pa i bez elementarnog poznavanja sporta, krivo tumače neke situacije. Ondje u Gwangjuu je bilo mišljenja u nekih sa strane kako se radi o svađi unutar momčadi. Ništa od toga nije odgovaralo istini. Prvo, u utakmici mora biti malo i nervoze, nije se igralo za vreću krumpira nego za ulazak u finale SP-a i odlazak na OI, a nervozni smo bili i mi na tribinama, pa gdje ne bi igrači u vodi. Drugo, 40-ak minuta nakon utakmice, vidjeli smo te iste igrače kako sjede jedan pokraj drugog.
- Opet ponavljam, nisam ipak možda smio tako reagirati. Eto, i to je škola, moja pogreška. Treba na drukčiji način reagirati. U nervozu smo ušli zato što smo gubili, a takvo što nismo očekivali. Nismo bili dovoljno pripremljeni i za takvo što.

Nastup u Tokiju nije pod znakom pitanja

Za najboljeg centra na svijetu, temeljem izbora u Idealnih 7 SP-a, izabran je Španjolac Roger Tahull. Svaka mu čast, ali... Znate što želimo reći. Mislimo da je bilo boljih.

- Ne bih o tomu, odnosno ja Tahullu čestitam. Bio je jako dobar, iako mislim da je mogao bolje odigrati i polufinale i finale. Za biti najbolji, treba odigrati nešto ekstra. Ja sam recimo vidio kao najboljeg Talijana Mattea Aicardija. Josip Vrlić i ja jesmo dokazali kvalitetu, ali ja osobno nisam zadovoljan svojom igrom. Josip je bio odličan, ali ja ne. Zato što za recimo osvojiti zlato moraš biti ekstra-klasa. Ja mislim da sam pokazao da sam klasa, držim neku razinu igre, ali nisam napravio ništa izvanserijski da bih pomogao momčadi pa da pobijedimo tu utakmicu. Dati neki gol, "okrenuti" dvojicu igrača ili gol sa stative na igraču više, nešto...

Trebamo li strahovati glede plasmana na Olimpijske igre u Tokiju?

- Mislim da to ne bi uopće trebalo biti pod znakom pitanja. Pitanje je samo hoćemo li uspjeti u Budimpešti, na EP-u koje daje samo jedno mjesto, a u konkurenciji su još i Mađari i Grci, Crnogorci, Nijemci, Rusi. Postoji dakle mogućnost da ni tu ne uspijemo, ali onda ćemo se sigurno kvalificirati kroz predolimpijski turnir u travnju. Nema straha - zaključio je Luka Lončar.