Beograd, Srbija, 220619. SRC Tasmajdan. Super finale FINA Svjetske lige, finale, Hrvatska - Srbija. Na fotografiji: Andro Buslje.
Foto: Pedja Milosavljevic / CROPIX
Pedja Milosavljevic / CROPIX / CROPIX

Andro Bušlje

NITKO KAO ON

NAJTROFEJNIJI VATERPOLIST U POVIJESTI SVJETSKIH PRVENSTAVA Andro Bušlje: 'Ako mi je ovo zadnje svjetsko, drago mi je da sam se oprostio s medaljom'

AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 29.07.2019. u 15:11

  • Kapetan Barakuda debitirao je pod kapicom reprezentacije još 2005. godine na SP-u u Montrealu, a u međuvremenu je postao najtrofejniji vaterpolist u povijesti svjetskih prvenstava pri čemu je bronca iz Južne Koreje njegovo 22. odličje pod hrvatskim stijegom

    Trofejna niska hrvatskog vaterpola je počela Down Under. U Australiji, prije 12 godina. S naslovom svjetskog prvaka u Melbourneu 2007. Tada su počeli “padati” trofeji, skupljati se medalje, priznanja, nizati rekorde. Međutim, kao što ništa, barem ne ništa dugotrajno i vrijedno pozornosti ne nastaje baš preko noći, tako ni ta trofejna priča o uspješnim Hrvatima u igri s loptom u vodi, nije krenula baš 2007. Malo se, samo malo valja vratiti unazad. Ne puno, dvije godine tek.

    Godina 2005. bila je prva godina Rudićevog mandata. Trenerski mag je u studenog 2004. potpisao ugovor s HVS-om odnosno postao izbornikom i... Počeo je “snimati”, slagati momčad. Između ostalog, osim što je tražio vaterpolske znalce, po mogućnosti je iskao i baš stasite, jake i visoke sportaše.

    - “Sportaš mora tako i izgledati. Moćno, jako. Ne velim da nema velikih vaterpolista koji su niski rastom, uostalom jedan od najvećih je nizak, Manuel Estiarte, ali ipak...” - govorio je tada, sjećamo se toga sjajno, Ratko Rudić. Njegova je reprezentacija bila zamalo košarkaška. U jednom je trenutku imao petoricu dvometraša. Međutim, još je nešto Rudić “snimio”. Manjkalo nam je braniča, vrhunskih. I onda je našao, dobro čuo je, pa pogledao i pod stijeg odmah pozvao 19-godišnjeg mladića tada iz Juga. Zvao se Andro Bušlje.

    Rijeka, 080418.
Bazeni Kantrida.
Hrvatska - Spanjolska, vaterpolo utakmica, Finale LEN EUROPA KUPA.
Na fotografiji: Andro Buslje, kapetan.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
    Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
     

    Nije smak svijeta, ali...

    Nikada nećemo zaboraviti, iako smo poneki put ispričali tu priču, ali vječno ćemo se sjećati našeg prvog SP pod Rudićem. Srpanj 2005. u Montrealu. Da skratimo, zauzeli smo četvrto mjesto, Tako je malo, prokleto malo nedostajalo za medalju, no tada je četvrto mjesto bilo za hrvatski vaterpolo - uspjeh. Prije smo jedva bili i sedmi. I tako, one večeri nakon četvrtog mjesta, upriličen je neki party za reprezentaciju. Kod kanadskih Hrvata. Brzo se nekako “raskravila” atmosfera, brzo se zaboravilo na netom izgubljenu utakmicu. Topla ljetna večer u prekrasnom Montrealu, stol pun roštilja, ponešto vina, pive, u vrtu neke velike kuće, u zelenilu. Jedan od tada starijih igrača je čak uzeo i gitaru, malo prebirao, zapjevalo se. Svi osim jednog dečka, malo ovećeg.

    U kutu, za stolom, ondje gdje je sjeo kada smo došli, tu je ostao cijelu večer. Ispred njega čaša soka. I tišina, tužan pogled, nema priče. Novinar ga je došao oraspoložiti.

    - Ajde, pa nije smak svijeta. Nazdravimo. Idemo doma, a prvenstava će još biti.

    Blagi osmijeh s njegove strane. Samo stoga što je pristojan, ali promjene stava nije bilo. Doista, tog trenutka ovaj je novinar pomislio - “Bogami, ovaj će biti igrač. Ovomu je prokleto stalo. Ovaj ne voli gubiti”.

    To je bio - Andro Bušlje.

    Vraćamo se sad u sadašnjost. Ljeto 2019. Onaj tada golobradi mladić je sada kapetan reprezentacije, najbolji branič na svijetu, ima 22 trofeja. Samo s Hrvatskom, ne govorimo o klubovima. Od one montrealske pa do ove, tek minule gwangjuške večeri bio je olimpijski pobjednik, svjetski i europski prvak, pobjednik svih mogućih kupova i liga. U biti, postao je ono što smo u njemu vidjeli davne večeri u Quebecu. Pobjednik!

    - Osam svjetskih prvenstava je iza mene, osam polufinala, a sedam medalja. Mislim da je ovo stvarno nešto veliko i drago mi posebno jer ako mi je ovo zadnje svjetsko, drago mi je da sam se oprostio s medaljom.

    Mnogi u hrvatskom taboru, od izbornika preko igrača govore o teških 48 sati između polufinala i utakmice za broncu. Uopće ne dvojimo da je tako i bilo, to smo i navodili, ali što vam je padalo na pamet, o čemu ste pričali, kako proveli tih 48 sati? Gdje ste i kako pobijedili sebe ili svoje možda neke strahove u tih 48 sati?

    REUTERS/Laszlo Balogh
    REUTERS
     

    Bronca je velik rezultat

    - Nije nikako bilo lako. Neću sada ulaziti u detalje, ali znamo mi, znate vi po što smo ovdje došli. Po finale, po obranu naslova prvaka svijeta, po vizu za Tokio. Nismo u tomu nažalost uspjeli. Prošli smo četvrtak bili... Nismo bili dobri, ali u subotu smo pokazali da smo cijeli turnir mi u biti dobri. Da je ono bio samo jedan loš dan.

    Prokleto loš dan. Malo ga sada i dodatno vrtimo, a kako će dani odmicati bit će nam sve i više krivo, poglavito u kontekstu finala u kojem je ta ista Španjolska “legla” poput “dame u noći”. Lako i bez otpora protiv Talijana kojima svaka čast, svjetski su prvaci, ali... Ma dobro, nećemo.

    - Bronca je ipak velik rezultat. Svjetska medalja.

    Je, slažemo se i na tomu i stajemo. Kakav je bio dogovor za sraz s Mađarima?

    - Kao za svaku utakmicu, jedino što je ova bila malo drukčija. Zato jer smo i mi i oni u utakmici prije bili poraženi. Dogovor je bio da odigramo onako kako smo odigrali cijeli turnir, kako smo igrali tjedan ranije, kako smo igrali cijelo ljeto. Kao što igramo zadnjih nekoliko natjecanja. Dogovor je bio jednostavno da damo sve od sebe i da nema potrebe ičega se bojati jer sve to dobro izgleda i u napadu i obrani. Toga smo se držali, od početka i kraja. Obranu smo odigrali odlično, Bijač je na golu bio nesavladiv, u napadu smo cijeli turnir, ali pogotovo za broncu imali Jokovića koji je odigrao ova dva tjedna stvarno... perfektno - u dahu će gotovo Andro. S tim da je dao i svoju ocjenu igre Mare Jokovića.

    - Danas je pokazao da je sigurno najbolji ljevak na svijetu.

    Mogli bi se složiti, ali niti onaj igrač s brojem 8 nije loš.

    - Pa... ne bi ga baš komentirao. Nije nešto odigrao danas.

    Dobro, Andro sada svjesno pretjeruje u podcjenjivanju sebe samoga, nego ako mislite da nismo čuli ono što je Andro spomenuo na početku, varate se. Možda samo ne želimo čuti.

    Andro, kakvo zadnje svjetsko prvenstvo, kakvi oproštaji? Pa, tek vam je 33! Prvo vas trebamo u Tokiju, onda...

    - Dobro, ali to ako izborimo. Trebamo mi prvo izboriti Tokio.. Prvo to izboriti, pa onda i ako ja uđem među 11 igrača, onda ću vjerojatno biti u Tokiju.

    U redu, riješili smo 2020. Idemo dalje, sljedeće SP je 2021. u japanskoj Fukuoki. Azija vam leži. U Šangaju 2011. bronca, u Gwangjuu 2019. opet bronca, dvije godine prođu za čas. To je tu, sutra...

     

    Od jeseni kod Rudića

    - Ma daj, ne. Nije sad vrijeme za ovo, ajmo sad slaviti ovo. Ovu medalju. Broncu.

    Može Andro, može. Još će te ovaj novinar gnjaviti po svjetskim prvenstvima. U redu, sve ima svoj vijek trajanja, ali doista... dvije godine što je to!? Šalu na stranu, jasno da će biti onako kako kapetan Andro odluči. Nije se dao nagovoriti za pivu ni u Montrealu 2005. pa što bi sada za promišljanje budućnosti. Osim toga, uistinu i jest u pravu. Dajmo i njemu i svima kojima je stalo, vremena i prostora za uživati u kolajni koju su upravo donijeli doma. Njegova sedma samo sa svjetskih prvenstava. Jesmo li rekli da je on inače i najtrofejniji vaterpolist u povijesti svjetskih prvenstava? Nitko ih nema toliko.

    Da, i to je isto Andro Bušlje. Koji od jeseni ide opet “pod ruku” Ratka Rudića. U Pro Recco. Ljudi žele osvojiti naslov prvaka Europe, a ne ide ih. Zato je i doveden Andro Bušlje. Velikan.

    Iz drugih medija