Ovakve ih nismo vidjeli nikada. Hrvatske vaterpolistice na nekom velikom natjecanju u zagrljaju sreće, vriske, radosti... Dosad bismo uglavnom nakon utakmice svjedočili pognutim glavama, vrlo često suzama, poradi kojih bi samo protutnjale miks zonom. Porazi su bili uobičajeni, a rezultati su izgledali brutalno. Makar, objektivno nitko pred njih nije nikada stavljao nikakav imperativ. Do prekjučer. E, tu smo sad očekivali nešto drugo. I dobili smo. Osmijehe na licima.
- Pa, jeste sada zadovoljni?
Nije to bilo novinarsko pitanje, nego pitanje novinaru. Uputila ga je Dina Lordan. U miks zoni. Sada su skakutale po tom prostoru, smijale se, buka oko njih.
A samo koji sat prije tekme bavile su se time - kako će se zvati kao ekipa. Barakudice! Gdje im je koncentracija? Ipak, krivo, cure su možda baš bile na pravom tragu. Otkrile su svoj način nadvladavanja treme i nervoze.
Mama je dala dva...
- Ovako vam je to bilo, s nervozom... Već večer uoči utakmice, poslije sastanka počela je tremica. Jutro na dan utakmice - isto. Cijeli dan atmosfera među nama fenomenalna, a kada smo došle na bazen, već smo se ful skulirale.
Tako je u tri rečenice poseban dan u povijesti hrvatskog ženskog vaterpola opisala Emmi Miljković, najstar... Ups, to se ne govori za dame. Najiskusnija u redovima Barakudica. Jedina od igračica rođenih u Hrvatskoj koja je igrala u inozemstvu, talijanskoj A2 ligi. Riječanka u Mladosti, povremeno radi kao konobarica u Žapcu, samohrana majka dvojice malih sinčića koji su jučer navodno ludovali u Rijeci jer... “Mama je dala dva, mama je dala dva!”
Emmi, inače najbolja vaterpolistica Hrvatske 2019., uz Petru Bukić, najbolju u 2017. i 2018., medijski je vjerojatno i najeksponiranija. No, ima tu još zanimljivih pričica. Recimo, druga Riječanka, vratarka Alexandra Ratković, prošle se godine bila kandidirala za Europski parlament, a prekjučer je u zadnjoj minuti obranila peterac. Objasnila je i kako.
- Gledala sam ja kako ta Vuković puca, ali imam pouzdanja u jednu suigračicu koja mi inače uvijek kaže u koju stranu da idem. Takav imamo dogovor. Nećemo otkrivati koja je to, ali kako sam je gledala prije gdje puca, većinom baš lijevo i tu sam se bacila.
U ovom su sastavu inače djevojke s tri kontinenta, doslovno. Ana Miroslavić je rođena 1995. u Torontu, ondje je i počela igrati vaterpolo i nstupala za Toronto Golden Jets. Sada igra u Francuskoj. S Novog Zelanda dolazi Ema Carević, rođena 1995. u Aucklandu. Bila je kapetanica svih mlađih uzrasta novozelandske reprezentacije, ali hrvatsko je srce bilo jače, neovisno tomu što trenutačno igra u Barceloni. Njezin otac Davor Carević je pak izbornik novozelandske muške vrste. Najnovija reprezentativka je Natasha Trojan Jimenez, rođena u Barceloni, igra u tamošnjem Mediterraniju. Majka je Katalonka, a otac Korčulanin Dario Trojan koji već 30 godina živi u Barceloni, kamo je otišao igrati vaterpolo!
Sedam Butića u vaterpolu
U ovoj reprezentaciji su i sestre Ivana (1996.) i Domina Butić (2000.). To je samo polovica sestrinstva jer im i sestre Magdalena (2005.) i Jelena (2007.) igraju vaterpolo, u splitskom Jadranu. One će na EP 2022. u Spaladiumu. S tribina bi ih mogla pratiti i trojica braće, također vrlo dobri vaterpolisti - Krešimir (25), Zvonimir (21) i Domagoj (17). Sedam Butića u vaterpolu. Ekipa!