Nekako u isto ovo doba godine, prije 8 zima, u kišnom i oblačnom Eindhovenu, u rano jutro prije utakmice za 9. mjesto na EP, ovom je novinaru Ratko Rudić rekao nešto smo zauvijek zapamtili.
- Za koje god mjesto igrali, najvažnije je turnir završiti pobjedom. Zato jer se po posljednjoj pamtite, s okusom te posljednje na turniru idete doma.
Danas je Barakudama ta posljednja. Posljednja utakmica na 34. EP u Budimpešti. Da, nije finale što je bila želja i što je očito ono jedino što Hrvate zadovoljava, ali nismo sami na svijetu. Postoje još podosta ljudi, naroda i država oko nas koji također nešto rade, trude se u sportu. I ne čekaju da samo Hrvati uđu u finale, a onda oni ostali “popunjavaju” mjesta.
Bez sudačkih isprika
Jasno, svjesni smo svih vrlina, ali i nedostataka koje su Barakude pokazale na ovom turniru. Neki su igrači potpuno izvan forme i to već dugo vrijeme i već nekoliko turnira, pa je utemeljeno zapitati se jesu li dostatne kvalitete za reprezentativnu kapicu. Bilo je i pokoje odluke sudaca koje su najblaže rečeno dvojbene, posebno u polufinalu (nedosuđen peterac nad Bušljom, suđenje nepostojeće potopljene lopte Garciji koji daje gol), ali nećemo o tomu.
Niti ćemo se žaliti na suce jer bi samo zamaskirali neke druge probleme, niti sada prozivati tko je ili nije zadovoljio. Ne sada. To se ne radi na turniru. Ostavljamo to za sljedeći tjedan, kada se vratimo doma, kada će se raščlanjivati sve učinjeno, propušteno i ostvareno. Sada je bitna samo današnja utakmica za broncu. Ona posljednja na turniru. I ništa više!
Izgaranje 32 minute
To je utakmica za treće mjesto, za brončanu medalju na Europskom prvenstvu. Od kada su nam to bronce na europskim prvenstvima postale neuspjeh?
Ono jedino što zahtijevamo, ono jedino bitno danas je izgaranje svih 32 minute, iskazivanje do maksimuma onog talenta, znanja, uvježbanosti koja ova skupina sportaša ima. Sve drugo moraju ostaviti po strani i iza sebe. Opterećivanje onim što ne možete vratiti, što je bilo jučer, samo vas koči danas, a sputava u sutrašnjici. Glavu gore, pogled naprijed i fokus na sebe, svoju igru, dogovoru, suparniku. To je put koji vodi do pobjede, do bronce i izlasku onda još jednom na bazen. Na treću stepenicu postolja. Ili kako reče davno jedan drugi veliki sportski strateg, Mirko Novosel.
- Na postolju se samo jedna momčad ne veseli, ona drugoplasirana jer je upravo izgubila. Prvi i treći pjevaju jer su upravo pobijedili.
U tomu je sva poanta. Vratiti se doma kao pobjednik.