Mirno je, subotnje jutro. Moji ukućani tek su se probudili pa pitaju što ćemo za doručak. Pada dogovor, nismo to dugo radili, hajd'mo pohani kruh. Dok mutim jaja začujem glas kao iz pakla.
Grrrr....mrrrr...grrrr...
Grrrr....mrrrr...grrrr...
Prepoznajem taj glas. Ma tko ne bi? To je Aleister, crni vrag iz Zagorja kojeg smo udomili prije nekoliko mjeseci. Otkako je došao u naš trešnjevački dom pretvara se da je sladak, pristojan i fin, a zapravo je neukrotiva zvijer. Zvuk koji ispušta obično čujemo kada mu damo nešto posebno fino za pojesti. Ili, pak, kada je kao mačić došao do svog prvog plijena.
- Crni je nešto ulovio – rekoh najdražoj mirnim glasom, jer sam već oguglao na to da nam netko od četiri naše mačke u naš prizemni stan donese neki poklon.
Grrr...mrrr...grrrr.
- Je, ulovio je. List – kaže ona rezignirano slegnuvši ramenima.
Dobro smo se nasmijali, no već idućeg dana – grrr,mrrr,grrr. Zar opet list? I kako mački objasniti da to nije živo biće. ('Ma svaka čast, bravo, velik si lovac ali...').
-Ajme! Vidi što mu viri iz usta! Ajme, ajme – viče susjeda koja je došla u dvorište na kavu. Popela se na kauč, visi s krova, samo što nije poletjela. Gušter!
-Ma hajde, dobri naš Crni, pusti to jadno biće. Eto vrećice, evo konzerve, evo suhe hrane, što će ti to – vičemo svi i nekako spasismo jadnog malenog guštera, koji se pretvara da je mrtav. Stvarno! Oči mu se izokrenule, tijelo nepomično. Stavljam ga na crijep susjedove šupe kako bi se malo osunčao. Je li živ? Ma nego što! Nije prošla minuta, a gušter pobjegao što su ga brže nosile četiri nogice.
Odahnusmo. Edukativni razgovor. Nije u redu napadati mala i nezaštićena bića, govorimo zbunjenom mačku koji jednim okom vreba crijep. Dok uznemirenoj susjedi dajemo šećer i vodu, Shakti se smije. Shakti je najstarija u našem četveročlanom mačjem plemenu. Nekad uličarka koju smo našli u kutijici ispred frizerskog salona danas je prava dama. Smije se – jer – i ona je prošla takve edukativne razgovore.
- To nije u redu! - vikala je moja djevojka svaki put kada bi nam Shakti u dnevni boravak donijela polumrtve ptice. Pokušali smo je naučiti da se ptice pjevice ne ubija. Nije do nas, nego kaže zakon. A i, ono, nije baš neka fora. Ima druge hrane. Ali, đavla. Shakti nas je uporno častila svojim poslasticama, a mi smo brojali sijede na glavi. Sve dok nije malo ostarjela, pa shvatila da joj se to više ne da. A i što će joj, kad ima najbolje poslastice svakog dana. Losos, piletina, govedina u umaku, zečetina... Te se naše živine hrane bolje od nas, primijetismo.
No, Aleisterova strast prema gmazovima nije stala. Dapače, postaje sve gori, a samo ove jeseni iz njegovih smo usta izvukli najmanje desetak sirotih bića. Ma da ih barem jede! Ali ne, on samo "grrrr....mrrrr...grrr" i tako ponosno hoda kućom s ulovljenom životinjom. Vadi, spašavaj, edukativni razgovor.
Čini mi se kako je Shakti sve to malo dodijalo. Kada je nama donosila ptice proučio sam na Googleu mačje ponašanje i saznao da brojni stručnjaci smatraju kako to uopće nije poklon. Mačke ljudima donose polumrtvu lovinu jer na isti način uče loviti svoje mladunce. Drugim riječima, u njezinim očima mi smo malo glupasti ljudi koji si čak ni pticu ne znaju uloviti. Tako je danima promatrala i Aleisterove avanture.
-Aaaaaa – prolomi se krik iz spavaće sobe, one koja gleda na dvorište. Ptica! Viknuo sam ja, da se ne lažemo. Sa strane je stajala vjerna Shakti. Njezin pogled kao da je govorio, evo, donijela sam malcu da se više ne muči s gušterima, to je za početnike.
Veliki brat Čupko na sve te avanture uopće ne trza. Njegova je životna filozofija, koju je četvrti član obitelji Ritchie brzo pokupio, kako se najbolje držati kauča, te povremeno provjeriti što se zbiva u dvorištu i okolici.
I dok pišem zaključak ovog teksta, Ritchie dolazi i kaže – meow. Uvjeren je da je baš on zvijezda prvog nastavka ovog Dnevnika. Nije, ali, čekajte tek da počnem o njemu u idućem nastavku...