Nakon što se prije tri godine povukla iz aktivne karijere, “zagrijavanje je trajalo duže od treninga, nije više imalo smisla”, Maja Poljak (37) se gotovo pa povukla iz medijskog prostora. Odmah nakon što je pospremila dresove i trenirke u ormar, sigurno uredno jer ona je baš takav tip, ubacila se u “civilku” i to u uredu CEV-a u Luksemburgu, gdje su odmah prepoznali “dobar materijal”. Logično, jer Maja je dobitna kombinacija svugdje gdje se pojavi.
Prijatelj prebolio koronu
Dugogodišnja kapetanica hrvatske odbojkaške reprezentacije nikad neće preboljeti što s hrvatskom izabranom vrstom nije sa svojom generacijom došla do neke medalje, iako je ona zapravo ima, srebro iz 1999. godine s EP, kao 16-godišnjakinja, a od velikih klupskih trofeja neće izdvojiti niti jedan “jer bi to bilo suludo, svi su mi jednako dragi”. Rekosmo, rijetko je medijski eksponirana, rijetko daje intervjue, nikada se nije gurala u tom segmentu u prvi plan, i možda baš zato svaka njezina rečenica ima određenu težinu. Kada to ne bi nezgrapno zvučalo, njezin bi nadimak mogao biti Ljudina. Ako shvaćate poantu...
Dakle, Maja nam se javila iz Luksemburga, gdje radi u uredu CEV-a i osluškuje svakodnevno kakva je situacija u Hrvatskoj. Od trenutno najvažnije stvari na svijetu, koronavirusa, nismo mogli pobjeći u uvodu.
- Mi smo u Luksemburgu krenuli dosta agresivno s brojkama, što je možda čudno za ovu malu zemlju, ali s obzirom na njenu multikulturalnost i nije. Ima tu jako puno stranaca, a ljudi ovdje nenormalno puno putuju, privatno i poslovno, pa je bilo za očekivati da će brojke zaraženih biti visoke, stoga se i krenulo rano sa svim dodatnim mjerama. Da sada ne idem u detalje, slično kao i u Hrvatskoj, a ljudi su se dosta disciplinirano pridržavali mjera, nosili su maske koje je država svakome osigurala, pet po osobi. Mjere još traju, ali polako se ipak popuštaju.
Jeste li vi imali kakav “bliski kontakt” sa zaraženima?
- Ja srećom nisam imala nikakvih tegoba, ali moj jako dobar prijatelj je prebolio koronu, imao je visoku temperaturu danima i na kraju je završio u bolnici na kisiku zbog problema s disanjem. Srećom se oporavio, i sada je dobro, ali vidjela sam da ta bolest može biti i te kako neugodna. Zbog toga sam i ja išla na testiranje, ali srećom sam bila negativna.
Jeste li razmišljali o povratku u Zagreb?
- Ma naravno, pogotovo nakon potresa, to mi je bio jedan od gorih dana u životu. Stalno misliš na svoje doma, na roditelje, prijatelje, pa sam se već skoro i spremila na put, ali sam onda poslušala savjete pametnijih, a i nisam htjela svoje doma staviti u neugodnu situaciju da ih možda zarazim, jer tada još nisam niti sama znala jesam li pozitivna ili ne, obzirom da mi se prijatelj baš tada dobio koronavirus. Srećom, u potresu nam ništa nije stradalo, iako smo u rizičnom dijelu grada, u Petrovoj kod Kvaternikovog trga.
Kako izdržavate te izolacijske mjere, nemate baš veliki radijus kretanja?
- Ma čak i nije loše, samoj sebi sam odmah rekla da nema smisla razmišljati o tome koliko je to grozna situacija, jer je ne mogu promijeniti. Zapravo radim stvari koje do sada nisam, i na koje i nisam toliko obraćala pažnju. Ujutro nakon buđenja napravim jogu, to mi strahovito puno pomaže, onda krenem raditi za kompjutorom, popodne napravim opet neke vježbice, ručam, navečer izađem van prošetati ili voziti bicikl.
Koliko vam je zapravo dugogodišnja profesionalna sportska karijera pomogla da očito na pravi način shvatite i prihvatite novonastale mjere?
- Taj na neki način pa skoro i vojnički način života je pomogao, definitivno. Čak sam si napravila bolji dnevni ritam no što sam ga imala prije dok sam radila u uredu. Mislim da sam sada, kada imam vlastiti mir, produktivnija, nema onog “praznog hoda” kakvog ima u uredu kada te uvijek netko nešto pita, dođe, svrati, telefoni zvone... Ostaje mi i više vremena za rekreaciju, što mi tijelu fizički dobro čini, a i glava mi je “čišća”. To što sam navikla na sportski način života, na red, rad i disciplinu mi je jako pomoglo.
Puno je posla
Tri godine će biti u listopadu otkako radite u uredu CEV-a u Luksemburgu. Dakle, nakon tog protoka vremena, recite, je li to posao koji ste htjeli ili ne, jeste li dobili ono što ste tražili?
- Bavim se organizacijom najvažnijih sportskih događaja pri CEV-u, dakle završne faze muškog i ženskog EP-a, završnice Lige prvaka, EP u odbojci na pijesku i na snijegu, te olimpijske kvalifikacije. Ima dosta posla, naravno, jer je ured tek oformljen kada sam ja počela raditi. Zato je u početku i bilo dosta teško, nisam imala nikakvo iskustvo, osim igračkog. OK, gledala sam ja sport već ranije drugačijim očima, ne samo kroz oči sportaša, ali ipak, dok ne kreneš, ne znaš s čim se suočavaš. Jako sam zadovoljna poslom, radim na stvarima koje me interesiraju i koje volim, marketinški dio, ali i sve ono što se događa oko terena, od rasvjete, DJ-a, puno toga zanimljivog. Završila sam Ekonomski fakultet, smjer marketing, i to mi je dalo jednu dobru bazu, no praksa je ipak nešto sasvim drugo. Super je što sam ostala i dalje uz sport koji volim, i što mogu osjetiti onu poznatu atmosferu uz teren. A i šefovi imaju dosta sluha za moje ideje, i imam prilično odriješene ruke.
Mimoilaženje u Turskoj
Kakvo je sada stanje s poslom, obzirom da zbog korone “sve stoji”?
- Čudno ali istinito, imamo više posla nego inače. Da me ne shvatite krivo, ova nam je stanka u aktivnostima čak i dobrodošla da uspijemo posvršavati sve poslove gdje smo bili u malom zaostatku. Jedan tehnički time out sa željom da još poboljšamo stvari koje smo do sada radili. Imamo se sada više vremena baviti detaljima, koje smo inače znali rješavati na ho-ruk.
Očekivali smo vas lani u završnici EP uz našu reprezentaciju, kada je Hrvatska igrala s Turskom u Ankari, i na olimpijskim kvalifikacijama ovog siječnja u Nizozemskoj...
- Nažalost smo se mimoišli u Turskoj, jer sam ja bila u skupini u Poljskoj i onda otišla u Ankaru na polufinale, kada je Hrvatska već krenula kući. A na kvalifikacijama za OI bila sam u Berlinu, na muškom turniru. Šteta, baš mi je žao, ali se nadam da ćemo se uskoro sresti.
Dogodine bi Hrvatska trebala biti jedan od četiri domaćina skupine EP-a, a ove je godine trebala ugostiti Challenge kup, kvalifikacije za Ligu nacija dogodine. Ima li to kakve veze s vama, jeste li i vi tu štogod pripomogli?
- Fenomenalno je što se odbojkaška natjecanja pokušavaju organizirati u Hrvatskoj, pogotovo što se sada s novim pristupom natjecanja u CEV-u može i reprezentacija više približiti domaćoj publici koja u prošlosti često nije imala prilike gledati ih uživo. Zato se u CEV-u pokušava dati prilika što većem broju zemalja, a meni je pogotovo drago što se u HOS-u zalažu da dobiju što više takvih natjecanja. To je sjajno za našu reprezentaciju, koja je mlada i perspektivna, koja ima nekoliko sjajnih igračica predvođenih naravno Samantom Fabris, koja bi trebala još dugo godina biti kapetan reprezentacije. I ono što je važno, imamo vrhunskog trenera, to je fenomenalan potez našeg Saveza, koji apsolutno podržavam, jer će uz Santarellija naše djevojke i te kako profitirati.
Majo, imate četiri naslova prvakinja Europe, s tri različita kluba, i niz individualnih nagrada za najboljeg srednjeg blokera. Baš ste se u posljednjoj svojoj sezoni, 2017. u dresu moskovskog Dinama okitili naslovom najbolje blokerice na klupskom SP-u. Ovih se dana navršava i pet godina kako ste osvojili dvostruki naslov, prvakinja Europe i svijeta, ali i naslove najbolje blokerice Europe i svijeta, sve nekako oko vašeg rođendana, 2. svibnja. Također, prije nekoliko dana su vas uvrstili u najbolju postavu posljednjeg desetljeća. Kako danas gledate na svoju karijeru?
- Često se sjetim u posljednje vrijeme tih dana, jer je to bio predivan period u životu, koji će mi uvijek nedostajati. Emocije u profesionalnom sportu ne mogu se ni s čim usporediti, osvajanje trofeja je za mene uvijek bio novi izazov. I čim bi se osvojio trofej ja bih već počela razmišljati o sljedećem, jednostavno sam bila nezasitna, i to je ono što me vuklo naprijed. Mislim da se na svakoj fotografiji na kojoj moja ekipa proslavlja trofej dobro vidi koliko je emocija u meni, i svaki puta je kao da sam ga prvi puta osvojila. Svi ti umori, bolovi, nervoze, putovanja, sve to na kraju sjedne na svoje mjesto i kažeš - isplatilo se.
Priznaje kako joj nedostaju ti dani.
- Da, ali jednostavno je bio trenutak da prekinem karijeru, jer tijelo više nije moglo izdržati i trebalo je početi razmišljati o normalnoj kvaliteti života kasnije. Naravno da mi je drago kada me se još uvijek sjete u tim anketama, godi to, moram priznati. Čak su neki u posljednje vrijeme na društvenim mrežama objavljivali i snimke nekih mojih utakmica, i mogu reći da sam se naježila od dragosti, kada sam se sjetila tih trenutaka. No, sada vrijeme za neke druge stvari u životu, sada su neka druga priznanja došla na red, sada to više nisu trofeji i medalje već pohvale suradnika i poslovnih partnera, neke nove ponude za posao...
Puno više uspona
Spadate li i vi u red onih sportaša koji tijekom karijere nisu sakupljali svoju sportsku građu, izreske iz novina, snimke utakmica...
- Ima tu materijala, ali naravno ne sve, jer obično to sakupljanje krene od malena, a onda tijekom karijere, kada se to počne gomilati, i kada postaneš medijski eksponiranija, onda malo prikočiš. Bilo je tu u karijeri i uspona i padova, ali puno više uspona. Imala sam izuzetno bogatu karijeru, a posebno sam ponosna što sam jako dugo uspjela opstati na samom odbojkaškom vrhu. O prve sezone u Italiji, do posljednje u Rusiji. Ponosna sam na taj kontinuitet i konstantnost, što danas, čini mi se, sportaši sve manje imaju.
Danas sam jako zahvalna roditeljima jer su me pustili da sa samo 17 godina sama odredim svoj put i iz toga izađem zrelija i odgovornija
Bili ste atipični po mnogo čemu...
- Jesam, jesam, dobro ste to rekli, jako atipična...
Htio sam zapravo reći da ste u toj svojoj prebogatoj karijeri promijenili samo tri države, i ne računajući Mladost samo šest klubova: dva u Italiji, tri u Turskoj i jedan u Rusiji. To u pravilu sada napravi svaka mlada igračica već do svoje 25. godine. Znači li to da ste pomno birali svaki potez, svaki klub, ili...?
- Ja sam uvijek jako, jako puno razmišljala prije nego bi potpisala neki novi ugovor, puno bi toga stavljala na papir i vagala. Lova? Nikada nije bila presudan faktor, uvijek sam pokušavala pronaći balans između onoga što mi klub može pružiti i ugovora, naravno. Uostalom, nekoliko sam puta odbijala promijeniti sredinu iako se nudio bolji ugovor, jer sam mislila da je to ispravna odluka, također sam i potpisivala za neke klubove za manji iznos no što mi se tada negdje drugdje nudilo, jer sam vjerovala da je to ispravno. Važna mi je bila igračka kvaliteta ekipe, ali i ljudska, te naravno trenera i onoga što sam od tog kluba mogla dobiti.
Ključnu ulogu odigrali su, kaže Maja, njezini roditelji.
- U svemu su mi jako pomogli, stalno su mi bili podrška i osigurali su mi mir. Čak su mi i dok sam bila maloljetna dozvoljavali slobodu izbora, pa i kada sam sa 17 godina otišla u Italiju. Sjećam se kao da je bilo jučer, bila sam na teškim mukama, vrtjela sam po glavi da li ići studirati u SAD, jer sam imala na stolu ponudu Berkeleya, a kako sam bila klasični štreber škola mi je tada bila na prvom mjestu. Sport je tada bio tek razbibriga. A imala sam i ponude Cannesa, Bergama, Vicenze... Toliko toga, a ja imam samo 17 godina i ne znam sama što bih. A roditelji su samo rekli, “štogod odlučiš mi smo uz tebe, ti si dovoljno pametna i zrela za odluku, vjerujemo u tebe”. Zapravo sam bila malo i ljuta tada, jer sam mislila da su me “usosili”, tada sam htjela da oni presjeku te moje muke i odluče umjesto mene, ali danas sam im zahvalna jer su me pustili da sama odredim svoj put i iz toga izađem zrelija i odgovornija.