Prije tri godine sjetili smo se na Cvjetnom zlatne rukometne generacije iz Atlante 1996. i bilo ih je lijepo vidjeti toliko godina kasnije. A u četvrtak smo se sjetili Atene, drugog olimpijskog zlata, jedne od najposebnijih priča hrvatskog i ne samo hrvatskog sporta. Naravno da Lino to nije propustio spomenuti - sa 16. mjesta u Europi do svjetskog i olimpijskog naslova u samo godinu dana. To nikad u momčadskom sportu nije uspio nitko.
Bili su stvarno strašna reprezentacija koja je rasla tri-četiri godine da bi napravila tada čudesan rezultat. Kako se kaže, oni su sve učili na greškama, ali su naučili i danas toliko godina poslije pojam su hrvatskog sporta o kojem bi se trebalo znati u tim svim kurikulumima u školama kako je to sjajno naglasio legendarni “preeecednik” HRS-a Željko Kavran koji se nakon dugo vremena pojavio u starom okruženju. I to kao detalj je ustvari najvažnije, jer Vlado Šola je na svojem profilu na Facebook napisao:
Jedino još Lac igra
“Prvi put smo se našli svi zajedno nakon 15 godina. Fali to, vidjelo se iz prve, nije trebalo ni pet minuta...”
A što su ludi... Toliko da im je u tijeku večeri Blaž Lacković poslao poruku iz Hamburga s molbom da mu se svi potpišu na majicu koju im je HRS svakome pripremio za uspomenu na te velike trenutke u kompleksu Hellinikon u Ateni prije 15 godina. Potpisali su se, naravno.
A kada je Drago Ćosić glasnogovornik HRS-a prozivao momčad i rekao “još jedini aktivni Blaženko Lacković”, cijela je momčad pukla u smijeh i sreća je Lacova da je bio daleko jer taj bi pritisak teško preživio.
- A što sam lupetao gluposti prije 15 godina, jesi čuo ono o Montyju Pythonu, pa ona crvena kosa... Gledam se i mislim bilo je vrijeme za uozbiljiti se. Mislim da sam uspio u posljednje vrijeme - kaže danas trener Pekinga Vlado Šola.
Naravno da je bilo analiza nakon 15 godina, pa je u svojem dobro znanom stilu Nikša Kaleb zaključio:
- Mogu reći da su se lijeva krila u prosjeku udebljala u ovih 15 godina 13 kg. Ja sam dobio jednu...
Goran Šprem je, naravno, bio na udaru.
- Falilo mi je ovo, šteta da se češće ne nađemo, smijem se otkad sam došao.
Brzo je dobio odgovor.
- Pa ti si turistička agencija, organiziraj nešto.
Šprem inače radi u turizmu, jedan je od rijetkih izvan rukometa.
Kao i Kaleb, kojeg je Šola nagovarao da vidi među kineskim radnicima na Pelješkom mostu ima li igrača za njegovu novu momčad, a Kina k’o Kina mu je poručio “ja sam na bolovanju, samo da znaš”.
U jednom trenutku kada su svi skupa sjeli za stol kao nekad, krenula je snimka finala na ekranima i svi su se okrenuli. Rekao bi čovjek - kao djeca. Posebno oduševljenje je izazvao Golužin prekršaj na Stephanu i šut s pivota kada mu je ispala lopta. Vidiš im osmijeh na licima, a čuješ “da sad ovako padnem, ne bih više nikad ustao”.
- Ključna je bila kvaliteta. Jesmo li disali kao jedan u Olimpijskom selu, ne znam, ali na terenu je to bila sinkronizacija disanja 20 ljudi, apsolutno - kaže Šola.
Lijepo je bilo vidjeti uz njih nakon dugo vremena i Stanislava Peharca, kako je rekao Zoran Gobac, “našeg vrača” koji je dao sve od sebe za zlato, a treba reći da su on, Losert, Matošević, Goluža i Smajlagić, kojih, nažalost, nije bilo, autori dvostrukog olimpijskog slavlja.
Ivano Balić, početak i kraj najveće priče, skromno će u svojem stilu reći:
- Petnaest godina prošlo je brzo, ali uspomene ostaju uvijek. Lijepo je sjetiti se. Uvijek se naježiš kad to gledaš, jednostavno ti je lijepo to vidjeti.Godinu i pol prije bili smo anonimusi i uspjeli smo napraviti veliku stvar. Ponos i zadovoljstvo je bilo tada, a i danas smo preponosni na sve to.
A obećavali im dvorane
Kao i u igri, na njega se sjajno nadovezao Pero Metličić.
- Imali smo fantastičnu atmosferu, nismo razmišljali što nam to može donijeti. Nije nam to bilo na pameti. To što smo otišli na Olimpijske igre, bilo je ostvarenje sna. Mislim da svi moramo ti ponosni.
Iz te neponovljive momčadi u sedlu je još Lino Červar, ne predaje se. Ima velike planove i dalje... Ispričao je priču kako je Antuna Vrdoljaka nagovarao da snimi film “o našoj djeci koja su se popela na svjetski i olimpijski tron”, no to nije ostvareno. A možda je u redu i da se malo pričeka, pa da se napravi trilogija “Naša djeca” s trećim olimpijskih zlatom. E, to bi bila priča. I zato je ova od četvrtka jako važna, i zato je važno da držimo do nje, da je se katkad sjetimo, jer da je to lako kako je tada izgledalo, svi bi bili pobjednici, a nisu.
Lino je zaključio:
- Osvojiti olimpijsko zlato u Ateni, gradu i državi Grčkoj koja je kolijevka modernih Olimpijskih igara, to mogu samo najveći. Pobjednici. A to ste bili vi. Zato što ste vjerovali u to. Jer ste se žrtvovali do krajnjih granica. A to je odlika samo najboljih. A vi to jeste.
Osam Lininih zapovijedi još stoji: 1. Momčad je najbolji igrač. 2. Lijepo je živjeti i raditi zajedno. 3. Traži se apsolutno međusobno poštovanje i uvažavanje. 4. Zahtijevam od svakog pojedinca beskrajnu vjeru u uspjeh. 5. Maksimalno se žrtvovati i platiti. 6. Pozitivan pristup u utakmici. 7. Taktička disciplina. 8. Obrana je zaštitni znak svake pobjedničke ekipe.
Čekamo treći nastavak, možemo mi to. Nisu još svi bili na pozornici... I, da, sjetio sam se kako su im obećali dvoranu i nakon Portugala i nakon Atene... I svi smo se počeli smijati. A što drugo.
- Treba se smijati - rekao je Džomba.