Nema sumnje da svi hrvatski atletičari koji će predstojeći vikend nastupiti na Europskom ekipnom prvenstvu (2. liga) u Varaždinu očekuju natjecanje s posebnim veseljem. Pogotovo kad se uzme u obzir da velik dio njih i nije dosad imao priliku nastupiti kod kuće na jednom značajnom natjecanju i pred, očekuje se, dobro ispunjenim tribinama. No, jedna cura vikend čeka s još više emocija. Sara Kolak je u Varaždinu napravila prve atletske korake, tu je počela priča u kojoj je djevojčica iz obližnjeg Ludbrega izrasla u olimpijsku pobjednicu. Put ju je kasnije odveo do Rijeke pa do Celja, u kojem danas živi i trenira, ali Varaždin ostaje nešto posebno.
- Uf, uf... iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put bacala u Varaždinu i baš zato se jako tome veselim - kaže Sara.
Bit će pravi spektakl
Budući da je još uvijek tretiramo kao povratnicu, s obzirom na to da je propustila cijelu prošlu sezonu zbog operacije lakta, logično je ipak na početku pitati za zdravlje.
- Lakat je dobar, tu i tamo traži da se malo pomazi, ali inače je sve super, sve funkcionira - smije se 24-godišnja hrvatska rekorderka.
Dakle, spremna dolazi u Varaždin, na obnovljeni i ušminkani stadion SC Sloboda.
- To je bio moj prvi stadion na kojem sam se zaljubila u koplje. Mislim da će natjecanje biti jako dobro jer su gledatelji dosta blizu svemu, nije to toliko veliki stadion na kojem puno toga ne vidiš. Bit će dobra atmosfera i navijanje. Drago mi je da je jedno tako veliko natjecanje u Hrvatskoj, a još mi je draže što je u Varaždinu, da ljudi mogu doći i vidjeti da atletika nije ista preko televizije i uživo. Isto tako se na ovaj način atletika može približiti klincima da vide ne samo hrvatske zvijezde nego i ostale atletičare i neke druge discipline. Mislim da će stvarno biti fenomenalno, pravi spektakl. Stvarno jedva čekam.
Blizina Ludbrega joj omogućava da na natjecanje krene iz roditeljske kuće, kao nekad kad je bila klinka.
- Nije to daleko od Ludbrega, tako da ću biti doma. Bit će fora sjesti u auto i doći na natjecanje, tamo gdje sve znaš. Neću morati razmišljati o nekim tehničkim detaljima, kamo s kopljima, gdje se zagrijavati, sve mi je poznato, i to će biti plus. Samo se nadam da će tribine biti pune, ulaz je besplatan, a ovo je rijetka prilika jer u Hrvatskoj inače imamo samo Hanžekovićev memorijal. Ovo je stvarno jako natjecanje i treba nam sva moguća podrška kako bismo se borili za prvu ligu.
Podrazumijeva se da će obitelj i prijatelji u nedjelju, kada je Sara u akciji, biti na tribinama.
- Da, svi dolaze. Mama i tata su ove godine bili i u Ostravi, ali mislim da je i njima super što im je jedno natjecanje tako blizu. Većina je jako daleko, plaćaju se i ulaznice i treba sve to organizirati, zato je ovo super prilika da me vide. Kad sam bila mlađa, bili su na svakom mom natjecanju, sad su ludi kad nema prijenosa na televiziji ili kad prebace na neku drugu disciplinu baš kad ja trebam bacati. Drago mi je što će me prijatelji, roditelji i sva ostala rodbina napokon moći vidjeti i uživo.
Od nje se, realno, očekuje maksimalan broj bodova premda ne treba smetnuti s uma da će u Varaždinu biti i vrlo dobra Slovenka Martina Ratej, nekadašnja Sarina trening-partnerica.
Vidi se napredak
- Od svih se nas očekuje maksimum, nisam samo ja favoritkinja, ima nas puno koji možemo pridonijeti reprezentaciji svojim rezultatima. Očekujem da ćemo se boriti za prvu ligu, u punom smo sastavu i nadam se da će rezultati biti dobri. Realno, super smo reprezentacija, jaki smo i još smo na domaćem terenu, što je najveći plus. Što se tiče moje konkurencije, dosta je dobra i jaka, Latvija i Estonija imaju dobre bacačice, Slovenija isto tako.
Koliko je zadovoljna sa svoja četiri nastupa u povratničkoj sezoni? Najbolji joj je rezultat onaj s prvog mitinga u Ostravi, s tih 64,45 ispunila je normu za Svjetsko prvenstvo u Dohi i Olimpijske igre u Tokiju.
- Bilo je super, sad se samo treba dignuti. Već na zadnjem mitingu nisam imala prijestupe u prva dva pokušaja ili samo jedan dobar hitac kojim sam izvukla natjecanje. Vidjelo se u Londonu da sam blago počela rasti i ako sam i napravila prijestup, nije to bilo zato što nešto nije štimalo u zaletu, nego sam ga napravila namjerno. London je pokazao da se forma polako diže i zbog toga sam zadovoljna. Šteta što nisam mogla krenuti ranije u sezonu, kako je bilo u planu, ali sve se događa s razlogom. Sezona je duga, a glavni cilj je Doha i možda se u nekim stvarima i treba malo prišparati. Zadovoljna sam kako se sve odvija, nema straha, ima još puno vremena. Najvažnije je da mogu raditi, da nema nikakvih problema i da se vidi napredak.