„Obaranjem ruku bavili su se moj djed, otac, stric i baka. Baka Manda Mašić. Oni su osnovali prvi hrvatski klub za obaranje ruku, počeli organizirati natjecanja diljem Hrvatske, a kako je bilo sve više klubova, osnovan je i Hrvatski savez za obaranje ruku i sve je došlo na višu razinu. Probao sam i razne timske sportove poput nogometa, rukometa i košarke, no nisam se volio oslanjati na tuđi trud jer bi se često događalo da se drugi ne trude kao ja. Obaranje sam zbog obiteljske tradicije počeo trenirati prije četiri i pol godine”, govori u Briefingu 18-godišnji Rino Mašić iz Gospića, višestruki prvak svijeta, Europe, i naravno Hrvatske u obaranju ruke. Nedavno se s Europskog prvenstva u Moldaviji vratio s apsolutnom pobjedom, odnosno 4 zlatne medalje te je proglašeni za najuspješnijeg sportaša na natjecanju. Sada se priprema za svjetsko prvenstvo koje će se 24. kolovoza održati u glavnom gradu Kazahstana. Mašić kaže da mu je cilj i tamo osvojiti četiri medalje, dvije u mladim seniorima i dvije u seniorima.
Koliko mu je poznato toliko trofeja u obaranju ruke u njegovoj je dobi uspio do sada osvojiti samo jedan obarač na svijetu - Sašo Andrejev iz Bugarske, višestruki svjetski šampion. Iako su obarači u naponu snage u dobi od 30-ak godina, neki se profesionalno natječu i puno duže. Obaranje je paraolimpijski sport, a Mašić očekuje da će uskoro postati i olimpijski te da će predstavljati Hrvatsku na olimpijskim igrama. Nazivaju ga ličkim Herkulom, ali i imenima drugih poznatih snagatora.
„Definitivno mi ti nadimci ne smetaju, a ponekad se mogu s njima poistovjetiti. Sviđa mi se kada me tako zovu. Definitivno mislim da postoji taj neki lički gen koji je u svim Ličanima i koji nam daje prednost pred drugima što se tiče snage. Naši bake i djedovi su jako puno radili. A moramo izdržati i hladne zima iako su zadnjih godina ipak malo toplije”, govori Mašić koji smatra da odrastanje u Lici ima puno prednosti zbog lijepe prirode. Gospić je, dodaje, malo mjesto u kojem se čovjek može na razne načine istaknuti pa i u sportu. Jedino lošim smatra što je u Lici jako malo ljudi.
Svakodnevno trenira tri do četiri sata, najviše tri ključna mišića na rukama – biceps, nadlaktičnopalčani mišić i podlakticu, no obarač mora biti snažan u cijelom tijelu. Jednom rukom podiže 75 kilograma, a podjednako su mu snažne i lijeva i desna ruka te se s objema natječe. Visok je, otkriva nam, 187 centimetara i ima 113 kilograma.
„Vjerojatno ima dosta ljudi koji me mogu pobijediti, no ta je lista sve manja i manja. Jedan od njih je moj mentor Andrija Šimić koji je najzaslužniji za moj uspjeh. No, za pobjedu nije važna samo snaga nego i um koji omogućava i obaračima slabije tjelesne građe da postižu vrhunske rezultate. Važno je biti okružen osobama koje te podržavaju. Zbog sporta sam se odrekao brojnih druženja i izlazaka s prijateljima. Imam svoju ekipu koja je uvijek uz mene. Ponekad pogledam neki motivacijski video drugih sportaša da vidim kako se oni snalaze s pritiskom i nose sa stresnim situacijama”, otkriva Mašić. Kaže da u zadnje vrijeme nije na nikakvoj posebnoj dijeti, ali nastoji jesti što više proteina. Uzima i riblje ulje koje mu je važno za razvoj i oporavak tetiva. Šećer, ugljikohidrate i jako masnu hranu nastoji jesti umjereno.
Samo nekolicini vrhunskih obarača u svijetu uspijeva i dovoljno zaraditi za život od tog sporta. Mašić bi volio biti prvi u Hrvatskoj koji će obaranje pretvoriti i svoj posao. Upravo je upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu i volio bi, kada ga završi, raditi kao fizioterapeut i nutricionist kao i održavati on-line treninge.
„Volim biti miran, staložen i sa svima u dobrim odnosima. Djevojke uglavnom pozitivno reagiraju kada saznaju kojim se sportom bavim. I od njih se ponekad trebam ‘braniti‘, ali rjeđe nego što ljudi misle”, priznaje Mašić. Dodaje kako se i sve više djevojaka u Hrvatskoj bavi obaranjem.
„Od sportaša su mi najveći uzori boksači Mike Tyson i Tyson Fury. Ne toliko zbog njihove snage i fantastičnih uspjeha koliko zbog njihovog uma i načina na koji pristupaju sportu”, govori Mašić koji na natjecanjima u inozemstvu uvijek nađe vremena i da obiđe grad i nešto novo nauči o mjestu gdje je došao. Glavni grad najsiromašnije europske države Moldavije, Kišnjev, mu se u živo više svidio nego na videima koje je pogledao prije polaska. No, infrastruktura je, primijetio je, dosta stara, ceste su u lošem stanju, a cijene su puno niže nego kod nas.
„Medijska pozornost mi ne smeta. Fora mi je to. Volim promovirati sport. Fantastičan mi je osjećaj biti uzor mladim ljudima, iako mi to daje i veliki osjećaj odgovornosti”, zaključuje Rino Mašić.
Pogledajte čitav Briefing: