Ulazak u europski tečajni mehanizam ključan je pomak u hrvatskoj integraciji u Europsku uniju, ali i korak koji definira buduću hrvatsku monetarnu, financijsku i ekonomsku politiku države.
Ta određenost ne stiže s odsad stvarnim vezanjem kune uz euro, jer od 1995. i uvođenja kune Hrvatska je valutu držala stabilnom, nego s paketom reformi o kojima godinama govorimo, a koji ulaskom u ERM II postaje zadana obaveza. Riječ je o dubokim sustavnim promjenama koje široko izlaze iz okvira rasprave o nacionalnoj valuti i prednostima i nedostacima gubitka monetarnog suvereniteta.
Usvajanjem eura, na što ćemo čekati još najmanje dvije godine, hrvatski dužnici riješit će se straha od promjene tečaja, a poduzetnici i kompanije, izvoznici i uvoznici jednako, oslobodit će se troška valutne konverzije. Država će izgubiti polugu tečaja, alat kojega smo se, zadužujući se u euru, odavno sami odrekli.
Od trenutka kad se to dogodi, hrvatska roba i hrvatski proizvodi na europskom tržištu mogu se natjecati samo u dvije discipline - kvalitetom proizvoda i usluga i cijenom rada zaposlenih. Uspjeh domaćih kompanija i zadovoljstvo građana otada će ovisiti isključivo o tome za koju se od te dvije discipline opredijele. Vladin posao je da sagradi i osigura institucionalni okvir koji će domaćim tvrtkama i poduzetnicima osigurati ravnopravan položaj u EU.
U sljedeće dvije godine Andrej Plenković i tim trebali bi napraviti sve o čemu hrvatski političari govore od 1995., ali se dosad malotko usudio započeti: profesionalizirati upravu, ubrzati pravosuđe, zauzdati javnu potrošnju, ukloniti administrativne barijere biznisima i ulagačima. Svaka od tih stavki pretpostavlja prethodan radikalni obračun s korupcijom.
Kao i u srpnju 2013. kada smo ušli u EU, situacija nije idealna. Za razliku od prošle, Hrvatska novu krizu čeka financijski zdravija, s iskustvom upravljanja dugom, ali i s gospodarstvom koje je u velikoj mjeri ostalo nereformirano. Ulazak u ERM II jest uspjeh, ali na slavlje treba pričekati, barem do ulaska u Schengen.