Nakon što su devet noći spavali u šatorima razasutima po njivi i maloj kamp kućici u dvorištu obiteljske kuće u Strašniku br. 1, 13-ero Prašnjaka ovu će noć spavati u velikoj mobilnoj kućici.
Točnije, bit će ih 12, jer kako nevolja nikad ne dolazi sama, sestra Ivančica (24) prošlu je noć zbog problema s bubrezima završila na KBC-u Rebro.
Obitelj lanjske mladenke Svjetlane (30), još uvijek je na okupu. Svi zajedno žive u obiteljskoj kući, u kojoj, reklo bi se po veselim figuricama i patuljcima ispred kuće, ne manjka veselja.
S roditeljima žive Mirjana (29), Stjepan (27) Marijana (26), Ivančica (24), Ana Marija (22), Lucija (20), Ivan (18), Petra (16), Marko (14), Marta (12) i obiteljska maza Filip ima 6,5 godina.
Pristigla je kućica vila u odnosu na njihov dosadašnji „smještaj“. Dimenzija 12x4 metra, veća je i od mnogih kuća s temeljima na Banovini. Donacija je Uprave i radnika zagrebačkog AKD d.o.o., tvrtke u vlasništvu države.
Dobro je znati da ima i jakih državnih tvrtki koje su u slučaju katastrofe spremne reagirati.
Djeca obitelji Prašnjak s uzbuđenjem su čekala vojnu labudicu, koja im je dovela privremeni dom. Stigla je točno u podne.
Taman prije nego što će ju spustiti, zemlja se iznova zatresla.
- Evo, sad je opet bubnulo - tek usput će Stjepan. Tlo na Banovini podrhtava tako često da se nitko više ni ne obazire.
- To je nama novo normalno. Svakodnevica. Pitanje je samo hoće li biti jače ili slabije. Više je svejedno, ionako se sad sve ziba već i kad prođe malo veći kamion, kad je sve dobrano načeto.
Valjalo je kućicu spustiti s kamiona i postaviti u dvorište. Radne snage nije falilo, uvijek se u blizini nađu volonteri. Pomoći žele svi. Pomaže i Stjepan, koliko može s jednom umjetnom nogom.
O trajnom rješenju danas ne razmišlja.
- Dok se ovako stalno sve trese, možemo samo misliti i pričati, ali ne i djelovati – hladne je glave.
Prvo zlo ga je snašlo u ratu, nakon kojega je još jedno vrijeme radio u vojnim udrugama pa otišao u vojnu mirovinu, kad, evo, stiglo je drugo.
- Deset je puta jače ovo od bilo kojega rata. Nepredvidivo je, rat je predvidiv, očekujete napade, planirate obranu. Sad opet iznova. Troje djece još uvijek se školuje, stariji rade i pomažu nas. Svi smo vezani „lančanim karikama“ jedni na druge. Jasno da tu i tamo netko nafrči nos, ali uvijek se brzo dogovorimo. Vezani su jedni uz druge i jedni protiv drugih ne daju – ponosan je otac Stjepan Prašnjak. Samozatajna majka svaku njegovu potvrđuje klimanjem glave.
