Bio je to pomalo hazarderski potez. Austrijska granica službeno nije bila otvorena, a ja službeno i neslužbeno nisam bio spreman dati 1500 kuna "Andriji Štamparu" za test. Naime, opet službeno, trebalo je imati test ne stariji od četiri dana kako bi se bezbrižno prošla slovensko-austrijska granica.
Mislio sam si - ako sam mogao 12 godina voziti auto bez vozačke, i to posvuda po svijetu, što je jedan polulegalni ulazak u Austriju.
- Gdje ćete vi?!
Ok, nije dobro krenulo. Nakon izlaska iz Karavanki, zaustavljanje na signal graničara, ta pitanje kao da sam u najmanju ruku poželio ući Austrijski parlament. Gol.
- Novinar sam. Ideja je bila provjeriti kako izgleda postkorona skijanje na vašem lijepom ledenjaku Molltaleru. A tamo su i naši reprezentativci, pa sam....
- Gdje su vam skije?! Idete skijati bez skija, je l'? Imate kakav mail, to vas je zvao?
Dakle, jedan od onih tvrđih. Dok sam mu pojašnjavao da ću skije unajmiti na snijegu ili posuditi od nekog hrvatskog trenera, da svoje nisam htio nositi jer sam u manjem autu, a usput mu pokazivao korespondenciju s turističkim uredom Flattach/Molltalera... Samo je uperio mjerač temperature i naciljao mi čelo. Klik!
Ok, možete...
Takav nedostatak emocija ne bih pronašao niti kod kolumbijskog dilera, ali bitno je bilo proći. I prošao sam.
Badmeister je hotelčić najbliži podzemnoj željeznici, onoj koja skijaše 365 dana u godini vozi na snijeg. Nema pretjerane raskoši, ali sobe ugodne, hrana dobra, korektan wellness. Na ulazu, naravno - plastična bočica s dezinfekcijskim sredstvom. Nitko nema masku. Vlasnik mi ljubazno nudi večeru premda je radno vrijeme kuhinje odavno završilo. Prihvaćam. I nisam požalio. Austrijska kuhinja mi odgovara, posebno u planinama.
Doručak očekivano dobar, na donjoj stanici podzemne željeznice sam u 8. Na snijegu pola sata kasnije, jer nakon vlaka treba odraditi i kabinsku žičaru do vrha.
Konačno! Senzacionalno carstvo bjeline.
Odskijao sam u sezoni najmanje 50 dana, ali nagli prekid onog najboljeg dijela, proljetnog, osjetio sam kao napad, oduzimanje aktivnosti koju najviše volim. Nedostajao mi je snijeg, jako.
Hrvatski su mi treneri riješili skije jer servis nije radio, sad je samo trebalo upiti što više užitka. I pogledati kako trenira treći veleslalomaš svijeta, Filip Zubčić. Ne samo on, tu je i Istok Rodeš, pa Zrinka i Tvrtko Ljutić, Leona Popović, tu su još neki hrvatski skijaši izvan pogona reprezentacije, klubovi, turisti. Gužva!
Ali nikad mi nije bilo lakše čekati desetak minuta u redu.
Samo da se zna, naši reprezentativci s treningom kreću u 7 ujutro! I u 11 su već gotovi. Uvjeti savršeni.
Da užitak bude potpun, po povratku s ledenjaka otplivao sam par "rundi" u lijepom bazenu u Obervellachu. Gotovo svako selo u Austriji ima veliki bazen, ovaj je i malo iznad standarda. Nikakve epidemiološke mjere na bazenu, sve teče normalno. Ali nije tako i u Lidlu, gdje sam praktički ilegalno ušao bez maske. Ne smije se. Kupio sam limenku energetskog pića i izjurio prije nego što me netko opomene. A nije da me nisu gledali u čudu.
Put me dalje vodio natrag preko Slovenije u Istru. Ulazak u Hrvatsku nakon 30-minutnog čekanja, kolona otprilike tri kilometra. Ništa strašno. Nema medicinske kontrole na ulazu u državu, samo pitanje gdje se ide. Najviše je Slovenaca, ali ima nešto austrijskih tablica, naravno i naših, pretežno pulskih i riječkih.
Dolazim do Umaga, ukrcavam u auto kćer Laru (7,5) i jurimo prema Poreču, u pansion Gargamello. Dogovaram s vlasnikom cijenu od 350 kuna s doručkom. Laru su pustili besplatno. Lijepo od njih. Gargamello je na internetu zgodan, uživo možda nešto manje. Arhitektura koja svakako nikoga neće oboriti s nogu, sobe bazične, na krevetima one deke za koje sam se nadao da više nikad neću ugledati.Ljubazni domaćini, dobar doručak sutra ujutro (nema više buffet sistema, zbog korone sve namirnice donosi konobarica). Lijep bazen.
Naravno, Lara ga je testirala još žvačući doručak. Očekivala je topliju vodu pa je skok izazvao šok. Ali se prilagodila. Nismo oduševljeni smještajem, selimo se u jedini otvoreni hotel u porečkoj Zelenoj laguni, u hotel Plavi.
Slična cijena, ali obuhvaća i večeru i piće uz obrok. I bitno ljepšu sobu. U hotelu Plavi dvjestotinjak je gostiju, što je otprilike polovina kapaciteta.
Ne smije se više, takva su nova pravila. Čuje se njemački, čak i talijanski, slovenski i češki.
Sve izgleda normalno, ali osjeća se neki strah i oprez. Neki neuobičajeni mir. Cijela Zelena laguna, inače uvijek živa i bučna, sad je vrlo tiha. Od devet hotela u Zelenoj uvali, samo Plavi je otvoren.
Konobari nose maske, nose ih i djelatnici koji vam dodaju tanjur s onim što ste im kroz staklo pokazali da želite jesti. Dakle, nema niti ovdje tzv švedskog stola. Hrana korektna, izbor dobar. Po licima gostiju čini se da su zadovoljni. Uostalom, za 50 eura dnevno dobiti polupansion s pićem, hej!
Porečka riva u radovima. Ljudi nema. Ali oni bolji restorani uz šetnicu na samom vrhu staroga grada, rade dobro. Najbolji bar u Poreču i ne samo u Poreču, Saint & Sinner, zasad spava. Nije otvoren. Bit će uskoro, kažu Porečani.
Ali je zato narodnjački klub Cocco krcat! Nema te korone koja će subotom zaustaviti mladu ekipu u lovu na novi dubokoumni stih, na kvalitetnu melodiju.