Posljednjih deset mjeseci, kao u nekoj potpuno dehumaniziranoj distopiji, na našim se prostorima nakupilo toliko nevjerojatnih katastrofa, kojih bi, da su se rastegnule i na čitav jedan život, bilo previše. Pandemija koronavirusa, potresi, samoizolacije, karantene, nemogućnost slobodnog druženja i neposredne interakcije, da ne spominjemo dodatne traume koje odraslima i djeci trenutačno određuju život na potresom pogođenom području središnje Hrvatske (gubitak doma, raseljenost, stalni strahovi od novih potresa..) - sve se to bez milosti uvuklo u naše živote kao mrsko "novo normalno".
Zaključao se svijet osobito djece i mladih. Nove generacije, uskraćene i zakinute, nerijetko prepuštene virtualnom svijetu i online nastavi, neizvjesnosti, već sada osjećaju posljedice onoga što je, srećom, zaobišlo mnoge generacije njihovih vršnjaka. A mladi su važni i važno je da njihove rane budu što pliće.
Je li to moguće, što oni trenutačno proživljavaju i kakve to može imati utjecaje na njihovu budućnost, kako im pomoći u situacijama kada se i njihovi roditelji teško nose s bremenom vremena, koliko su snažni izazovi pred stručnjacima koji brinu o njima, jesu li neke teškoće među mladima osobito eskalirale posljednjih mjeseci - pitali smo Tanju Sever, specijalisticu kliničke psihologije iz zagrebačkoga Psihološkog centra Sever, koja se dugo godina bavi dijagnostikom, tretmanom i terapijom djece i mladih.
Ojačani dosadašnji problemi
- Činjenica je da je svima teško. Svi vide po sebi koji se resursi troše da bi se normalno funkcioniralo. E sad, kad pogledate koju količinu energije u ovim novim okolnostima mora uložiti jedna mlada osoba, dijete u višim razredima osnovne škole ili srednjoškolac, koja još ne zna ni gdje pripada, ni gdje bi se okrenula, govorimo o dvostrukom kapacitetu. I kada uz taj dvostruki kapacitet stavite nekoga tko inače ima teškoća s emocijama ili teškoća u socijalizaciji, tu dolazi do velikih problema - kaže Tanja Sever za Slobodnu Dalmaciju.
Nema sumnje, novi uvjeti sve su dosadašnje probleme pojačali.
- Oko 30 posto osnovnoškolske djece ima neke emocionalne ili socijalne probleme. Bez izolacije, bez potresa, bez korone! Pandemija i sve što je prati došli su kao lakmus papir. Korona je podigla na višu razinu ono što već znamo da postoji među dijelom mlade populacije poput depresivnosti, pomišljanja na suicid, ovisnosti – ističe ona. Znamo naći dječicu u drugom razredu osnovne škole koja pokazuju jasne elemente depresivnosti - nastavlja Sever, a pri tome nije riječ samo o nevoljkosti, nego upravo o stavljanju emocija na stranu.
- Najteži oblik stanja kod djece osnovnoškolskog uzrasta, bilo da su u drugom ili sedmom razredu osnovne škole, jest ravnodušnost jer nikada ne znate što će iz nje izaći. Imate jako puno ravnodušne djece koja jednostavno kažu - „big deal“. Uspjeh – „big deal“. Natjecanje – „kome se ide, ne pada mi na pamet“. Ta ravnodušnost, to se snažno povećalo u vremenu pandemije, što je potpuno jasno jer je to njihov obrambeni mehanizam, jednako kao i otpor – objašnjava psihologinja. Dodaje i kako su oni mladi, kao i odrasli, koji su inače bili na nekakvoj "klackalici", koji su svoje psihološke kapacitete teško održavali, sada ili u velikom strahu ili u panici ili u fobiji.
- Mi kažemo da su se našli u nekakvom „oblaku“, u nekoj depresivnijoj priči bezvoljnosti ili nevoljkosti. Nažalost, moguće je da se pojača sklonost k ovisnostima, pri čemu je kod mladih na prvome mjestu alkoholizam, koji je prednjačio i prije ovih kriza. Osobito puno piju djevojke. Odmah poslije toga je korištenje raznoraznih opijata, a na trećemu mjestu klađenje, kockanje. Govorimo o srednjoškolcima te uzrastu prema studentskoj populaciji. U osnovnoj školi to je najčešće ovisnost o ekranu – upozorava Tanja Sever. Mnogi od tih mladaca, dodaje, ne "silaze" s virtualnih igrica. „U Hrvatskoj u nizu gradova sada već postoje odjeli gdje se liječe djeca ovisna o ekranu“, podsjeća psihologinja Sever.
Samoizolacija, koliko god bila mehanizam u sprječavanju širenja pandemije, psihički ubija i mnoge mentalno jače osobnosti od onih krhkih dječjih i mladenačkih. Osobito je u tešku situaciju dovela mlade iz obitelji u kojima su socijalni odnosi bili teški, a sada su dodatno narušeni i pogoršani. Ali, izolacija, zabrane okupljanja, zatvaranje svih mjesta koja su važna za socijalni život mladih veliki su deficit u vremenu odrastanja i za one koji nemaju takvih problema. Ondje gdje su mladi još koliko-toliko funkcionirali, osobito oni koji imaju dobru socijalnu mrežu i uspijevali su se izvući iz kuća, udarac je stigao s restriktivnijim epidemiološkim mjerama.
- U prosincu su, naravno jer se to moralo, zabranjeni treninzi i druga slična okupljanja, mnoge su se škole vratile na online nastavu. Sve dok su mladi imali mogućnosti izaći na nešto što je već bilo strukturirano, zadano i poznato, zapravo za velik dio njih nije bilo većih problema. Mislim da ćemo na proljeće vidjeti kakve su zapravo posljedice zabrana za Božić i tijekom siječnja, kada nisu dopuštena veća okupljanja i kada su mnogi okrenuti sami sebi – smatra psihologinja Sever. Djeca će, dodaje, posve sigurno iskazivati otpor prema svojim radnim obvezama.
Latentna priča
- Otpor je uvijek kod djece simptom da nisu dobro. Pritom ne mislim na onaj tipa „ne da mi se“, „poslije ću“, što je prirodno razvojno. Ali veliki otpor gdje oni krenu nešto raditi pa nemaju snage, krenu izaći van, pa odustanu, "zavrte" se oko ekrana, taj otpor koji će se događati iz emocionalnih razloga bit će nam simptom da oni emocionalno nisu dobro – pribojava se Sever tog scenarija.
Samoizolacija i ostale krize koje su nastupile u zadnjih deset mjeseci izbacile su na površinu još jedan tragičan, rekli bismo tabu, o kojemu i struka nerado govori: Tanja Sever je, naime, upozoravala kako su stručnjaci uočili da je tijekom prvog "lockdowna" proljetos prošle godine porastao broj slučajeva samoranjavanja među mladima.
- To je priča koja je dosta latentna i činjenica je da tu djecu ne pokazujemo, kao da njihove probleme krijemo pod tepih, a oni traju u tom lošem stanju. Oni sami opisuju svoje stanje kao da se nalaze u nekakvom balonu ili pretis loncu. Previše im je napetosti, ne znaju se orijentirati, još se traže i zapravo okreću tu destrukciju prema sebi, odnosno jedan dio njih ode u destrukciju i autodestrukciju, što rezultira samoranjavanjem. Tu treba biti jako oprezan - kaže Tanja Sever za Slobodnu Dalmaciju.
Naime, ističe, brojni internetski sadržaji psihološkog profila šalju vrlo jasnu uputu kako se možeš riješiti napetosti tako što se izrežeš te da je to određeni kanal i ventil.
- Kad ih dovedete do iskrenosti, oni će reći kako znaju da se prijateljica rezala, pa joj je bilo lakše, a onda idu i oni probati. O tome sam govorila još ljetos, to smo među prvima uočili još u svibnju i lipnju nakon "lockdowna". Dio vlastitog nezadovoljstva, nesretnosti, neorijentiranosti i šoka jedan je dio tih mladih okrenuo na sebe – ističe Tanja Sever. Riječ je uglavnom o mladima iz 7., 8. razreda osnovne škole i srednjoškolcima.
Jedna mladost, jedan svijet nade, kako to pjeva diva Josipa Lisac, posebno je nepovratno izgubljen za uzrast koji je tijekom pandemije dodatno "okljaštren" - onaj generacije lanjskih maturanata i ovogodišnjih brucoša. Bez normalnog rastanka od svoje generacije („nismo si uspjeli ni reći zbogom“, kaže jedna brucošica s kojom smo o tome razgovarali), mnogi bez šuškanja maturalnih haljina, norijada, putovanja. Na fakultetu ni kolege ni profesore nisu uspjeli zapravo upoznati jer su se vrlo brzo izgubili u bespućima virtualne nastave. Tanja Sever kaže da je to jedna generacija „bez sidra“.
- Oni su zapravo uskraćeni – nemaju uobičajen i očekivan slijed. Obično kažemo da smo dobro posloženi onda kada smo strukturirani, kada znamo što je sljedeći korak. I lanjski su maturanti sigurno već u jesen kada su krenuli u četvrti razred znali što im je sljedeći korak, kako će se pripremati za maturu, kada će morati odlučiti koji fakultet upisati, koji su im predmeti važni. A onda se dogodilo da je taj slijed nestao - analizira Tanja Sever.
Prelaskom na online nastavu izgubljen je živi dodir s profesorima, neki su od njih vrlo dobri mentori i velika pomoć roditeljima, počela se javljati sumnja hoće li pogriješiti u izboru fakulteta, neki su prekinuli pripreme za maturu. Podaci su pokazali, kaže psihologinja, kako su maturanti iz te generacije koji su odabrali polagati jedan ili dva izborna predmeta na državnoj maturi (što znači da su bili sigurni koji fakultet žele upisati) doista u 70 posto slučajeva upisali studij prvog izbora, dok onima koji su izabrali tri izborna predmeta to nije pošlo za rukom.
- Sustav im se izmaknuo, ostalo je sve na njima. Kao da je toj generaciji pečatirana nesigurnost. Stavljen je pečat na to: možeš izabrati krivo. Nije bilo vanjskog okružja koje bi ih potaknulo „dobro ćeš odlučiti“ – upozorava Sever. Na fakultetu je zbog istih okolnosti ponovno izgubljen slijed: izostao je uobičajeni proces odvajanja od roditelja, odlaska od kuće i privikavanja na novi grad, prijatelje, kolege.
- Ključna riječ je identifikacija. Zato ovaj uzrast možemo usporediti s onim osmih razreda osnovne škole/prvih razreda srednje. To su prijelomne godine kada izborom škole/fakulteta odlučuju i o svojoj budućnosti. A mnogi pogriješe. U tom intenzivnom razdoblju identifikacije i inače mi počinju dolaziti s ogromnim problemima poput depresivnosti, pomišljanja na suicid, problema u prehrani i slično. Točnije, ne dolaze tada, nego kada su druga godina, kada su akumulirali tu promjenu i prilagodbu u sebi. U tome procesu identifikacije oni bi se trebali sidriti, pa i za tuđa iskustva, ali sada socijalnih kontakata u vrijeme korone nema i sigurno je da će biti problema – kaže Tanja Sever. Međutim, utješno je to, kaže, što su to generacije 21. stoljeća, koje možemo nazvati i pomalo površnima i neodgovornima, ali treba imati na umu da je to njihov obrambeni mehanizam, da se tako štite. Oni, zapravo, posve prirodno mogu raditi tri stvari istovremeno, oni su svojevrstan multipraktik - psihologinja Sever.
Bez dizanja panike
- Nema potrebe dizati paniku. To su generacije koje će u životu promijeniti tri bazna zanimanja, koje će se doškolovanjem moći baviti recimo i fizioterapijom i sociologijom. Sada je najvažnije da na fakultetima koje su upisali razvijaju akademsko samopouzdanje da su na pravome mjestu, da tu pripadaju i da će to moći svladati. Tu i profesori imaju veliku odgovornost – poziva Tanja Sever.
Kakve posljedice mogu za mlade imati svi ovi nemili događaji koji ih pritišću posljednjih mjeseci?
- Emocionalne poteškoće bit će velike. Ako se sve ovo što se događa samo akumulira i ako se u istom trenutku ne pokaže emocija, ako se dijete u trenutku kada mu je svega dosta ne naljuti, ne posvađa s nekim, ako se u danu ne razveseli nečemu, dakle ako svaki put pobjegne od emocija, onda će ono stradati na različite načine. Ako ne odreagiraju prvi put, drugi put, treći put, u novu situaciju idu s tri akumulirane bombe! – upozorava psihologinja. To "pucanje", dakle, može biti ravnodušnost, agresivnost prema drugima, autodestrukcija.
- Zato savjet roditeljima i nastavnicima - ekspresivno odmah i sada - djecu poučiti da treba reagirati odmah. Ako te strah potresa, reci odmah, a ne nakon četiri dana. Ako si sretan danas, reci to danas, ako si tužan, reci odmah. Znači, djeca moraju moći reći i imati kome reći. To prije svega trebaju biti roditelji. Ako je tata za kompjutorom i nešto radi, uleti u sobu isti tren. Samo kirurga prilikom operacije ne treba prekidati, sve ostalo može pričekati – slikovito govori naša sugovornica. I svakako razgovarati s njima, shvaćati ih ravnopravno i ne očekivati da je djeci lakše nego odraslima. To je stereotip, dodaje.
A stručnjaci za mentalno zdravlje, psiholozi, koliki su izazovi na ovom planu pred njima i kako pomoći?
- Izazovi su ogromni. Mi u struci moramo se pod hitno umrežiti da ne radimo svi sve. Biti psiholog ili biti pomagačko zanimanje ne znači da svime barataš. Ne možemo svi znati i problematiku djece i problematiku odraslih, jer smo tako neefikasni. Ako se podijelimo svako u svojoj domeni, bit ćemo puno efikasniji. Danas se događa da jedno dijete ide kod tri stručnjaka. Tako ne smije biti. U ovom trenutku nema mjesta taštinama, ni psihologa, ni profesora, niti bilo koga tko je odgovorna osoba – poručuje Tanja Sever.