Iako s puno ožiljaka od potresa, koji je grad pretvorio u grad vrpca, crvenih naljepnica i upozorenja, Sisak, temeljito očišćenih ulica i uklonjene šute, izgleda kao grad koji se ne da. "Nemamo točnu predodžbu o tome koliko novca nam treba, kao niti o tome što nas sve točno čeka. Jedino što smo čvrsto odlučili jest da u Sisku nećemo dozvoliti zagrebački scenarij; da nam ljudi i nakon osam mjeseci žive u skloništu i da teret potresa padne na leđa građana. Ako Stožer i Vlada ne uspostave proceduru brze obnove, spremna sam preuzeti odgovornost da Grad sam pokrene obnovu uz potporu struke", govori nam energično gradonačelnica Siska Katarina Ikić Baniček.
Nju je potres iz skršene Gradske vijećnice - u koju je sada ulazak zabranjen, pa stoji avetinjski pusta, premda žardinjere šarenog cvijeća na fronti zgrade šalju drugačije signale - privremeno izgnao u Vatrogasni dom koji je i sam pun opasnih pukotina, ali je ipak prošao sa "samo" žutom naljepnicom.
Gradonačelnica apelira na Vladu da omekša birokratske procedure i poštedi građane komplikacija. "Umjesto čekanja na rezultate natječaja i omotnica iz fondova Europske unije, mislim da Vlada treba u obnovi dati veliki komad odgovornosti lokalnoj samoupravi. Bitno je da obnova što prije krene, jer jedini resurs koji nemamo je vrijeme - poslije ćemo vidjeti iz koje stavke ćemo što financirati", smatra Katarina Ikić Baniček koja nije oduševljena prognozom da će obnova trajati dvije, tri godine. Njezin je plan da ljude vrati u njihove domove naredne godine. I vjeruje da je to moguće, "samo ako nam država omogući da napravimo sve što treba, ako ćemo čekati sredstva iz europskih fondova, objedinjenu javnu nabavu, onda će se sve oduljiti na nekoliko godina."
Stižu kontejneri
Sisak je dobio prvih dvadeset milijuna kuna državne pomoći za troškove. Od Ministarstva državne imovine Sisak je dobio na raspolaganje 16 stanova. No, to niti izdaleka ne podmiruje potrebe, jer čeka oko 200 zahtjeva za stambene kontejnere. Do sada im je stiglo 15 kontejnera iz robnih rezervi i pet kućica od Ministarstva turizma, Zadar im je obećao još pet, a jučer se iščekivala nova pošiljka od Stožera civilne zaštite.
Problema je puno, ali nisu nerješivi. Gradonačelnica je koncentrirana na prioritete; da pronađe adekvatni smještaj za 243 ljudi koji su udomljeni u školskim dvoranama. Dala si je rok od desetak dana. Pregovara da se dio ljudi smjesti u Panonia hotel, koji je ostao pošteđen, a ima sto soba. Priprema vrijednosne kartice za građane od dvije tisuće kuna kao određenu "hitnu" pomoć za kupnju nužnog građevinskog materijala. Šalje poruku svojim sugrađanima da ne sjede u hladnim kućama: "Ne bojte se uključiti grijalice, pobrinut ćemo se da ti troškovi struje budu plaćeni".
Tražila je od Stožera, naime, da se ugroženi oslobode plaćanja struje. Već je dogovorila zamjensku lokaciju za učenike jedine škole koja je proglašena neupotrebljivom. Važno joj je da ljudi osvijeste da ne smiju ulaziti u kuće s crvenom naljepnicom. "Ne želim da netko strada. Ako im baš nužno trebaju dokumenti ili lijekovi, moraju zvati 193 i uz asistenciju ući u svoj dom", poručuje.
Kuća puna uspomena
Jedan od onih koji više ne smiju u kuću u centru je i njezin stranački kolega Davorko Vidović. U toj lijepoj secesijskoj kući već dugo ne živi, ali je za nju vezan; u nju se "priženio", u njoj su mu se rodila djeca... Mrsko mu je i slikati se ispred kuće, "ima ljudi koji su znatno više stradali, ja imam krov nad glavom", govori nam dok mu prilaze susjedi, žale se na statičare koji su im, kažu, dosta grubo objavili smrtne presude za njihove kuće...
Kao što je Vidoviću rat bio inspiracija da napiše himnu o Sisku, i od kuće u centru Siska koju je naslijedila njegova supruga od svojih roditelja oprostio se poetski: "Bilo je dovoljno svega pet-šest minuta da uđu, pogledaju i presude ono što je i meni bilo očito. Ali sam se ipak nadao. Meni toliko draga crvena boja, boja života, krvi, rađanja, izlazećeg sunca, vatre. Sada je označila boju smrti kuće, nestanak, ruševinu, opasnost. Odoše statičari dalje, a ja stojim na kiši i kao da se ispričavam kući. Kući! Kao da sam kriv jer ju nisam uspio zaštititi onoliko koliko je ona štitila mene i moje. U njenom su podrumu moje djevojčice s Reksom i bakom i djedom osluškivale udare granata koje su padale na Sisak i ja sam nekako bio siguran da će ih kuća sačuvati. Zidovi pamte rađanja, zaruke, svadbe, karmine. U ladicama su još uvijek stari albumi s još starijim fotografijama ljudi koji su ovdje obitavali, pisma koje je Mladen pisao majci prije strijeljanja, filmovi super 8 s mojom djecom koja se igraju, uče prve korake, možda još ponegdje i neka lutka ili medo. Sada su na podovima razbacane knjige, leže razbacani pobjednički pokali s teniskih turnira moga tasta, čitava sažeta povijest onoga građanskog Siska i generacije koje su ga njegovale od austrougarskih vremena sada je rasuta pod prašinom i krečom..."
Vidović kaže da ga ne zanima obnova zgrada nego obnova života u Sisku. Strah ga je da će za par mjeseci pasti u zaborav. "Nije pitanje kako ćemo srediti štetu. Hoćemo. Ključno je što će biti sa Siskom za deset godina. Ovaj potres je sad posljednji poziv da osmislimo regionalni razvoj, sjetimo se svojih potencijala, veliki test na kojemu trebamo opravdati smisao postojanja države. Ili ćemo skroz potonuti. Sada se ne spašava samo grad od fizičkog stradanja, nego i njegova buduća sudbina, a to se može samo planski, sustavno, vizionarski".
Planira okupiti sve zastupnike iz VI. izborne jedinice, neovisno o stranačkom članstvu, već im je dao neformalni naziv: Banijska svitanja, i inzistirat će da Vlada redovito informira Sabor o stanju i viziji Banije. "Inače nas ni ne treba bit' u Saboru", kaže.