„Kad dođu na naš hitni prijem ljudi se žale na bol u prsima i nedostatak zraka, do te mjere da ne mogu samostalno disati te se odmah mora primijeniti terapija kisikom. Svaki dan u našoj bolnici netko umre od covida. Neki iznenada umru od masovnih embolija i gubitka zraka. Ponekad dođem do čovjeka koji diše i odjednom se počne žaliti na bol u prsima i nedostatak zraka. Ubrzo završava na respiratoru, a ponekad za dva ili četiri dana tog bolesnika više nema“, otkriva u Briefingu magistra sestrinstva Snježana Krpeta, koordinatorica organizacije kovid službe KBC-a Sestre milosrdnice.
Napominje kako iz prošlotjednog antivakserskog prosvjeda u Zagrebu sada u bolnicu stižu mladi ljudi s vrlo teškim oblicima covida.
Trenutno imaju 120 covid bolesnika, od kojih 18 na respiratoru. To je najviše od početka epidemije. Neki imaju tek nešto više od 20 godina. Dok je, kako kaže, u prethodnim valovima prevladavala starija populacija s kroničnim bolestima i raznim komorbiditetima, sada na respiratorima završavaju i mladi ljudi od kojih gotovo svi nisu cijepljeni.
„Najtužnija je činjenica što se većina tih bolesnika ne može oprostiti sa svojim najmilijima jer su smrti uglavnom iznenadne. Iako posjete nisu dozvoljene, sve one koji žele još jednom vidjeti svoje najmilije mi obučemo po svim epidemiološkim preporukama i omogućimo im taj oproštaj. No, rijetki žele doći jer se ljudi boje za svoj život“, govori Krpeta.
„Neki su pri svijesti pa kada im kažemo da ćemo ih priključiti na respirator, pitaju mogu li se sada cijepiti protiv covida. A poražavajuće mi je kada starije bolesnike pitam zašto se nisu cijepili i tako zaštitili, kada su već imali priliku, na što mi odgovore da su im djeca rekla da ih ne trebaju ili ne žele odvesti na cijepljenje. To mi je žalosno jer su ti roditelji svoju djecu redovito vodili na cijepljenje da ih zaštite od bolesti koje su danas iskorijenjene. Nije fer prema tim ljudima. Bude im žao što se nisu cijepili. No, tada je već prekasno jer je bolest uzela maha. Najveći mi je paradoks da naši građani, kada dođu u inozemstvo, bespogovorno prihvaćaju sva pravila o cijepljenju i testiranju. Dok kod nas vidimo kako se neodgovorno ponašanje ljudi razbije u glavu prvenstveno njima samima, a onda i svima nama zdravstvenim djelatnicima, kao i drugim bolesnicima koji se boje otići u bolnicu na pregled da se tamo ne bi zarazili jer su bolnice pune covid bolesnika“, govori Krpeta.
„Kao medicinska sestra s 27 godina staža odgovorno tvrdim da se treba cijepiti. Vjerujem u medicinu utemeljenu na dokazima, koji kažu da je cijepljenje jedini način da se izvučemo iz ove epidemije. Nitko nije rekao da cjepivo štiti sto posto, ali doista štiti od najtežih oblika bolesti. Imali smo pacijente kojima je od primanja prvog cjepiva prošlo šest mjeseci, antitijela su im oslabila i dobili su covid, ali su imali blaže simptome i izašli su iz bolnice za razliku od onih koji se nisu cijepili“, ističe Krpeta. Dodaje kao su oni koji su umrli od covida, a bili su cijepljeni, ljudi starije životne dobi s teškim kroničnim bolestima koji bi vrlo vjerojatno, s obzirom na njihov iscrpljeni organizam, umrli i da nisu dobili covid.
Kaže kako bolnice u cijeloj Hrvatskoj međusobno komuniciraju i teško da bi se mogle dovesti u situaciju da ponestane respiratora.
„U ovoj izvanrednoj i teškoj situaciji zdravstveni sustav u Hrvatskoj jako dobro funkcionira. Sto svjetlosnih godina smo daleko od kolapsa. Imala sam priliku obići svijet i vidjeti kako se radi u drugim zemljama i mogu reći da Hrvatska ima dobro razvijen zdravstveni sustav, dobre bolnice, vrhunske liječnike i, usudim se reći, najbolje medicinske sestre. Mnoge su otišle iz Hrvatske za boljom plaćom. Sestre koje rade s covid pacijentima imaju dodatke na uvjete rada. Njihove plaće su pristoje za hrvatske uvjete. Daleko su od plaća Austrije, Njemačke i drugih razvijenih zemlja, no vjerujem da će nakon ove covid krize naš resor u dogovoru s Vladom shvatiti koliko su medicinske sestre važne i da će se poraditi na njihovom statusu i plaćama“, kaže Krpeta i otkriva kako liječenje jednog bolesnika na respiratoru svaki dan košta između 30 i 40 tisuća kuna.
„U Domovinskom ratu je bilo masovnih ranjavanja i zbrinjavanja ranjenika. Helikopterom smo dolazili do ranjenih hrvatskih vojnika, pružali im prvu pomoć na prvoj liniji i slali ih u bolnicu. Sada imam osjećaj da neprijatelj vreba sa svih strana, a ne možete ga detektirati. Ne možeš znati na kojem će mjestu virus izbiti i koliko će ljudi doći u bolnici s teškim oblikom bolesti. Veću kontrolu nad time što radim sam imala u ratu. Kada ranjeniku zaustaviš krvarenje, spasio si mu život, a ovdje možeš dati bolesniku sve što mu treba, pa ružno završi“, priznaje Snježana Krpeta.