Solidarnost je, veli Anić, “spontan ili dogovoren oblik povezanosti određene skupine ljudi na temelju podudarnosti ideja, interesa, misli, emocija”. To je blizu političkom značenju pojma solidarnosti (grupe ili klase), koju Webster definira kao “zajedništvo ciljeva, interesa i standarda”.
U etičkom pogledu se solidarnost ne odnosi na “određene skupine ljudi” nego na sve ljude kao vrstu. U socijalnim odnosima bi se solidarnost stoga mogla definirati kao čuvstvo uzajamnosti i temelj uzajamnog pomaganja. Volonterski rad (u što se ubrajaju i nekadašnje dobrovoljne radne akcije) pripada u socijalnu solidarnost.
U Italiji, na primjer, postoji Ministarstvo socijalne solidarnosti (a ne socijalnog rada). U tom smislu je solidarnost i središnji pojam katoličkoga socijalnog nauka. Ako vjernik voli Boga, mora ga voljeti u njegovoj živoj slici, dakle čovjeku sazdanome na sliku i priliku Božju, u bližnjemu kojega stoga voli kao sama sebe - a ta se ljubav akciono pretače u solidarnost, u pomoć i potporu bližnjem koji je potrebit pomoći i potpore.
Solidarnost je galicizam, dakle pojam koji potječe iz francuskoga (solidaire = solidaran), gdje je prvi put zabilježen u Enciklopediji (1765). U osnovi mu je latinski pridjev “solidus” (čvrst), indoevropskog podrijetla: osnova “*sol-” (cio, sav) dala je u latinskome i “salus” (zdravlje, prema “salvus” = siguran, spašen), u grčkome “holos” (sav), u engleskome “whole” itd.