U auli Gradske knjižnice Zagreb, na Starčevićevu trgu, otvorena je mala, ali važna izložba. Tema joj je osobnost koja bi, svakako, zasluživala više prostora i širi pristup - prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik, i to u povodu 145. obljetnice smrti. Autorica te izložbe Dubravka Petek među njegovim zaslugama ističe “utemeljenje Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva, koje je 1864. organiziralo Prvu izložbu dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku”.
Album Zagreba
Od spomenute izložbe prošlo je 150 godina. A toliko je star i fotoalbum Ludwiga Schwoisera “Uspomena na Zagreb”, u kojem se može vidjeti ondašnji Kolodvor, Jurjevsko groblje, Jelačić trg itd. Gradska se knjižnica s pravom ponosi njime i time što ga je objavila na portalu Digitalizirana zagrebačka baština. No, jedno je vidjeti fotoalbum na ekranu, a drugo uživo. Među fotografijama je, dakako, i zgrada današnjeg Pravnog fakulteta, u kojoj je bila središnjica te tada velebne Izložbe.
Na rijetkim izložbama koje se dotiču Haulika (Trnava, Slovačka 1788. - Zagreb 1869.) redovito se ističe baš njegov udio u osnivanju spomenutog Gospodarskog društva - 1841. Uostalom, tako je bilo i na izložbi “Hrvatski narodni preporod” u Muzeju za umjetnost i obrt prije 30-ak godina. Dugovječni Antun Vakanović, čiji izuzetno zanimljiv dnevnik još stoji neobjavljen u NSK, sačuvao je diplomu na latinskom kojom je bio primljen za redovnog člana Gospodarskog društva - “Societas oeconomica Croatio-Slavonica” - od 15. 2. 1842. Na njoj je potpisan prvi predsjednik i osnivač istog društva Juraj Haulik. Usput, za samu tu Prvu izložbu dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku biskup je ustupio sliku “Maksimir, pogled iz vidikovca”, ulje na drvu, koju je naslikao Ivan Zasche 1853.
Protivnik rata
Tko je, zapravo, kardinal Juraj Haulik de Varalya? Studirao je teologiju u Trnavi, Ostrogonu i Beču. Zagrebačkim biskupom imenovan je 1837. Dužnost banskog namjesnika obnašao je u dva navrata, sve do Jelačićeva imenovanja 1848. Zaslužan je za uvođenje hrvatskog jezika u škole i javne poslove i za osnivanje Matice ilirske, odnosno MH. Godine 1850. pomogao je Zavod svetog Jeronima u Rimu s 4000 forinti, kako bilježi Matoš; pomagao je pri podizanju škola i bolnica, te u glavni hrvatski grad doveo sestre milosrdnice Sv. Vinka (1845.). Bio je imenovan prvim zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom (8. V. 1853.) te kardinalom (1856.), “postavši tako najugledniji crkveni dostojanstvenik u Hrvatskoj”.
Biskup Haulik protivio se ratu s Madžarima te se povukao, stoga, u Beč i nije sudjelovao u instalaciji bana Josipa Jelačića. Ivo Banac smatra da se Haulik, kao predstavnik ilirskog katoličanstva, kretao “srednjim putem”, “na samom razdjeljku između kulture zabrana i obogotvorenja ljudske misli”.
Turopoljski komeš Josipovich i njegovi mađaroni tražili su da dvor smijeni Haulika i prijetili su da će u protivnom prijeći na protestantizam. Jednako tako, u “Zahtevanjima (s “rogatim” e) naroda”, u 29. točki iz ožujka 1848., radikalni ilirci zatražili su: “Odmah od sada sve domaće časti od najveće počemši, tako duhovničke kao i svetske, nesme drugi imati i obnašati nego samo sinovi trojedne kraljevine”.
Biskupa je, vjerojatno, izdaja iliraca osobno pogađala zato što je godinama bio jedan od njihovih suboraca i podupiratelja. Poslije zabrane ilirskog imena (11. I. 1843.) ilirci su se zatvarali u privatna društva kao urotnici, gdje su raspravljali o tekućim pitanjima. “Svakog ponedjeljka su soiree-i kod preuzvišenoga našeg biskupa Haulika koji je naše gore list, a po petkih kod novog bana, gdje se sastaju ugledna gospoda grada Zagreba bez razlike narodnoga vjerovanja. Svake srijede je soiree kod našega presvj. gosp. Janka Draškovića, gdje se samo mi domorodci sastajemo”, zabilježio je Stanko Vraz.
Izdaja Iliraca
Trebalo je proći nekoliko godina da bi biskup prestao biti “naš” i da njegov dojučerašnji gost Gaj zatraži od Ferdinanda I. njegovo smjenjivanje.
Premda je biskup Haulik predsjedao sjednicama Hrvatskog sabora kada je 1847. bilo zaključeno da se “hrvatski jezik uzvisi na onu čast… koju je do sada kod nas uživao latinski jezik”, većina njegovih knjiga propovijedi i govora ostala je baš na latinskom i njemačkom, nedostupna suvremenom čitatelju. Jednako tako, mnogi su nam njegovi kulturni pothvati još uvijek nepoznati. Tako aktualna izložba u GKZ praktično predstavlja poziv za veliku, monografsku izložbu o ovoj značajnoj osobnosti ne samo Crkve već i hrvatske kulture. Do tada je najjasnija predodžba o Hauliku portret u ulju koji je izradio Mihael Stroy 1840. prikazujući ga kao velikog mecenu humanitarnih, kulturnih i znanstvenih ustanova. Daleke 1985. važio je za “predstavnika konzervativne struje u krugu iliraca”. No, za koga važi danas? Jer, takav je okvir za njegova ostvarenja preuzak.
Bilježnica o parku Maksimir
Jurjaves ili Maksimir, nazvan po njegovu prethodniku Maksimilijanu Vrhovcu, bio je posebno prirastao biskupovu srcu. Svjestan važnosti povijesnog naslijeđa, sačuvao je “Bilježnicu s popisom radova u parku Jurjaves (Maksimir) za godinu 1840.” U njoj je 75 točaka s opisima radova, uključujući popise bilja. “Uz veći broj točaka Haulikove vlastoručne primjedbe, dopune i izmjene”, bilježi katalog iz 1985. Na Ljetnikovcu, najvažnijem arhitektonskom objektu Maksimira, “smještenom na malom brežuljku u jugoistočnom dijelu parka”, zabilježen je Haulikov “kardinalski šešir i monogram”, i to na izvučenom središnjem rizalitu pročelja.