Filmom čudna naslova “Mlačna voda pod crvenim postom” večeras na HRT 3 završava ciklus koji bismo bez pretjerivanja mogli nazvati televizijskim događajem godine. Što je tu tako posebno? Kao prvo, ciklus je bio posvećen japanskom redatelju Shoheiju Imamuri, koji je tijekom karijere skupio impresivnu hrpu priznanja: dvaput je osvajao Zlatnu palmu u Cannesu, njegova su ostvarenja triput proglašavana filmovima godine od strane Japanske filmske akademije, a on sam je isto toliko puta od te organizacije dobio i titulu redatelja godine. Ciklus je, međutim, posebno važan stoga što je za nas Imamura gotovo nepoznat filmaš: znamo za njegovu “Baladu o Narayami” iz 1983., ruralnu melodramu o okrutnom starom japanskom običaju po kojem sinovi nose ostarjele roditelje da umru u planini kako ne bi bili na teret obitelji, ali ostatak opusa nam je potpuna enigma, s izuzetkom triler-drame “Osveta je moja”, proteklih godina samo jednom emitirane u sitnim satima na HRT-u.
Blistav potez
Ovaj put smo bili doslovno zasuti Imamurinim filmovima, koji su - izuzev dva spomenuta - svi odreda bili hrvatske premijere. Blistav potez, a jedino bi se moglo prigovoriti da se gledatelje prije početka emitiranja uopće nije obavijestilo ni tko je Imamura niti kakav je njegov značaj za modernu kinematografiju. Ipak, i to se dade razumjeti: ciklus je koncipiran u brzini, kada je polovicom prošle godine nova urednička ekipa dobila polugodišnje mandate na HRT-u, pa se nije stiglo spretnije balansirati novija i starija ostvarenja iz redateljeve filmografije niti pripremiti primjeren portret umjetnika o kojem naša kulturna javnost uglavnom nema pojma.
Ipak, čemu zanovijetati, kada smo neizmjerno profitirali ciklusom od devet filmova, koji su zaintrigirali ne samo sladokusce: Imamura nije nikakav tankoćutni estet, nego filmaš koji katkad bira teme na kojima bi mu pozavidjeli i eksploatacijski maheri. Uzmite samo primjer filma “Svodnik”, u kojem radnja započinje početkom prošlog stoljeća u Hong Kongu, a završava 1941. godine, kada se japanske trupe rasprostiru čitavom Azijom: protagonist je promućurni tip koji ustanovljava da se na prostituiranju svojih sunarodnjakinja može zgrnuti bogatstvo, što je izlika za bezbroj prizora seksa, no to je istodobno i vrlo politizirani film o opreci društvenog i privatnog poduzetništva. Jedan od likova kaže: “Država - to je samo dim”, a tu rečenicu potpisuje očito i Imamura, koji je imao 18 godina kada je Japan 1945. kapitulirao i kasnije izjavio da se tek tada počeo osjećati slobodnim. Iako iz ugledne obitelji, u poratnom je razdoblju uronio u svijet sitnog kriminala, šverca i prostitucije, a svoju je fascinaciju ljudima koje je tom prigodom upoznao prenio i u rane filmove: u kinematografiju se ubacio kao asistent redatelja još početkom pedesetih, no iako je pomagao znamenitom Yasujiru Ozuu i radio na njegovom remek-djelu “Tokijska priča” iz 1953., svijet srednje klase kojim se potonji elegično bavio njemu je bio potpuno stran. U “Svinjama i bojnim brodovima” iz 1961. Imamura je raspredao o američkoj mirnodopskoj invaziji i njezinu utjecaju na japanski polusvijet, a dok je legendarni Kenji Mizoguchi tragičnim tonovima oslikavao sudbine gejši i prostitutki, Imamura ih je predstavljao kao snažne žene koje nastoje preživjeti pod svaku cijenu: uostalom, Emiko Aizawa, zvijezda njegova filma “Žena insekt”, nekad se i sama bavila tim poslom, a za svoju je interpretaciju nagrađena u Berlinu. U “Pornografima” iz 1966. otkrio je dotad nezamislive junake, štancere porno filmova, a u dokumentarcu “Život vlasnice bara u poratnom Japanu” iskoristio je ženu “laka morala” za izvanredno zanimljiv pregled novije japanske povijesti.
Japanski novi val
Zbog radikalnosti, izazovnih tema i osebujnog filmskog stila, zajedno s Nagisom Oshimom smatran je najvažnijim predstavnikom japanskog novog vala, međutim, za nas je sve do “Balade o Narayami” (nove verzije klasičnog japanskog filma iz 1958., koji se doima stiliziranim u odnosu na Imamurin naturalistički prosede) ostao nepoznanica. Unatoč tome što je njegov instinkt za nove trendove bio nepogrešiv: u filmu “Osveta je moja” prvi put je uveo lik serijskog ubojice u srednjostrujašku kinematografiju i dobio za njega dva priznanja Japanske filmske akademije, a Hollywood će tek 12 godina kasnije napraviti triler-horor “Kad jaganjci utihnu” i promovirati takve tipove kao junake novog doba.
Večerašnji film “Mlačna voda ispod crvenog mosta” priča o ženi koja u sebi krije prave tople gejzire, koji se oslobađaju tek kad ona iskusi orgazam. To je već pozni Imamura, koji u svoj prosede uvodi natruhe magičnog realizma. Bilo mu je to posljednje ostvarenje, nakon njega je još napravio samo prilog ominibusu “11. rujan”, u kojem su sudjelovali i Ken Loach, Mira Nair, Sean Penn, Claude Lelouch i Danis Tanović. Umro je 2006., Japan ga je s razlogom ispratio kao jednog od svojih najvažnijih redatelja, a urednici HRT 3 povukli su sjajan potez kada su makar i sa zakašnjenjem upriličili ovaj ciklus.