U tjednu uoči početka festivala irska kladionica objavila je koeficijente oklada za budućeg canneskog pobjednika, načinjene prije nego što je itko osim selektora vidio filmove u programu. Na toj listi kao prvi je favorit, s omjerom 5:1, stajao turski režiser Nure Bilge Ceylan.
Psihološko iscrpljivanje
Nikakvo čudo. Nure Bilge Ceylan sjajan je režiser ujednačene karijere koji je već dvaput u Cannesu osvajao drugu nagradu i jednom nagradu za režiju. Ovaj je redatelj veliki klasik na vrhuncu kreativne snage, a usto nikad nije pobijedio ni na jednom od tri velika europska festivala. Nije stoga čudo da ga se i uoči Cannesa naslijepo proglašavalo favoritom.
A nakon što je u subotu prikazan njegov novi film “Zimski san”, Turčinov koeficijent na kladionicama može se samo poboljšati. Naime, “Zimski san” izuzetan je film. Film se zbiva u anadolskoj planinskoj regiji Kapadokiji, glasovitoj po naseljima uklesanim u stijeni. Junak Ceylanova filma je Aydin ( Haluk Bilginer), sredovječni bivši glumac koji u jednoj od tih kuća špilja vodi hotel. Aydin i njegova sestra naslijedili su od moćnog oca brojne nekretnine pa, osim od od hotela, žive i od stanarina, a većina seljana njihovi su najmoprimci. S njima je kao treća u kućanstvu Aydinova mlada i lijepa žena Necla. Jednog dana, Aydin odlazi u obližnje selo naplatiti dug za stanarinu, a u prolasku mu dužnikov sin kamenom smrska šofer-šajbu. Taj mali incident unijet će nemir i u zajednicu, ali još i više u veleposjednikovo kućanstvo. Tijekom idućih dana, u snijegom zametenoj kući troje likova započinje gloženje i psihološko iscrpljivanje. “Zimski san” mogao bi se opisati i kao svojevrsni “anadolski Čehov”. Kao što Čehovljevi likovi fantaziraju o Moskvi, tako i kod Ceylana svi pričaju o Istanbulu, lokalni liječnici i učitelji jednako se razbacuju krupnim riječima i misaonim razgovorima, dijaloške scene čehovljevski su raspričane i duge, a sva ta priča služi tome da se likovi ne bi suočili sa svojim dubinskim čemerom. Ceylanov film, nadalje, Tursku prikazuje kao naglašeno klasno društvo, u kojem je distanca bogatih i siromašnih ogromna, a klasne su razlike nepremostive. Stilski, “Zimski san” u dobroj mjeri sliči na Ceylanov prethodni film, “Bilo jednom u Anadoliji”. I ovaj je film dug (198 minuta), naizgled sporog ritma, no iz te prigušene mirnoće kriju se narativna iznenađenja koja svako malo iskoče i otkriju novu tajnu kao rusku babušku.
Osim “Zimskog sna”, selekcija je za vikend donijela još nekoliko intrigantnih filmova. Agentinski film “Divlje priče” Damiana Szifrona urnebesni je komediografski omnibusu nastao u koprodukciji s obiteljskom tvrtkom Pedra Almodovara. Film sadrži šest apsurdnih, crnohumornih priča koje se sve vrte oko motiva osvete, a u njima pirotehničari miniraju parkiralište prometne policije, propali muzičari otimaju avione, a kuharice u restoranu goste truju mišomorom. Nije čudo da se Almodovar upecao na scenarij, jer film i sluiči “Ženama na rubu nervnog sloma”. Treći dobar film prikazan preko vikenda u konkurenciji stigao je iz Italije. Riječ je o “Čudesima” redateljice Alice Rohrwacher, kojoj je to drugi film. Djelomice autobiografski, film pripovijeda o tinejdžerici koja odrasta uz roditelje hipije na farmi u Umbriji.
Neodgovorni roditelji
Četiri sestre tamo rastu uz neodgovorne roditelje, radeći poput marve od jutra do mraka oko pčela i meda. Film Rohrwacherove prikazuje kako se principi i ideali jedne generacije lako pretvore u ropstvo i kuluk za drugu, no “Meraviglie” nisu gorak ili polemičan film. Rohrwacher s puno ljubavi odvaguje vrline i slabosti likova, pokazujući kako se utopijski projekti lako pretvore u klopku, a da su svačije namjere bile dobre.