Nakon što je triput bio jako blizu, ali se morao zadovoljiti utješnim nagradama, turski redatelj Nure Bilge Ceylan napokon je osvojio nagradu koja je kruna svake karijere u svijetu umjetničkog filma.
Internacionalni žiri kojim je predsjedala novozelandska redateljica Jane Campion dodijelio je cannesku Zlatnu palmu njegovu filmu “Zimski san” koji se bavi bračnom krizom propalog glumca i njegove lijepe, mlađe žene u ruralnoj Kapadokiji.
Pobjeda Ceylanova filma ishod je koji su uoči festivala prognozirali mnogi, te koji je bio uvelike očekivan nakon što je u prvom tjednu festivala Ceylanov film prikazan uz superlativne odjeke. Ako je ponekih godina bilo odluka canneskih žirija koje su izazivale žučna osporavanja, ova sigurno nije među takvima.
Dok je nagrada “Zimskom snu” potpuno očekivana, blago je iznenađenje što je drugu po važnosti festivalsku nagradu - Grand prix žirija - dodijelio filmu “Le Meraviglie” Talijanke Alice Rohrwacher. Film o odrastanju triju kćeri na umbrijskoj farmi s dvoje roditelja hipija tijekom festivala je doživio umjereno pozitivan prijem, no očekivalo se da će žiri prije nagraditi braću Dardenne ili Kanađanina Xaviera Dolana, čiji je film “Mommy” osvojio posebno priznanje žirija. Pomalo su iznenađenje i glumačke nagrade.
Festivalski gubitnici
Žiriji velikih festivala često izbjegavaju glumačke nagrade davati poznatim angloameričkim glumcima, koji su i bez tih nagrada dovoljno slavni i vidljivi. Ovaj put canneski je žiri ignorirao tu kulturološku korektnost. Nagradu je dodijelio Julianne Moore za ulogu ocvale, prekomjerno ambiciozne holivudske starlete u fimu “Map od the Stars”, te Britancu Timothyju Spallu za ulogu slikara Turnera u biografskom filmu “Turner” Mikea Leigha.
Ako u diobi nagrada postoje gubitnici, onda su to bez sumnje belgijska braća Dardenne. Dvostruki canneski pobjednici na festival su došli s filmom koji im je među najboljima u karijeri - “Dva dana, jedna noć” - ali su ostali praznih ruku.
Zlatna palma Nuri Bilge Ceylanu kruna je karijere jednog doista izuzetnog filmaša koji je - ako ćemo pravo - tu nagradu mogao dobiti i ranije. Nure Bilge Ceylan rođen je 1959. u Istanbulu. Po profesiji je inženjer elektrotehnike, a prvi mu je umjetnički interes bila fotografija. Po vlastitom priznanju, shvatio je da se želi baviti filmom tijekom služenja vojnog roka. U svijet filma ušao je 1997. kad je debitantskim filmom “Kasaba” dobio sporednu nagradu u Berlinu. Pravu afirmaciju doživio je, međutim, trećim filmom “Uzak” (Daleko). Ta drama o dvojici klasno i obrazovno oprečne braće koji pokušavaju razmrsiti odnose u snijegom zametenom Istanbulu donijela je Ceylanu drugu nagradu u Cannesu i jasno definirala njegov stil.
Ceylan se u pravilu bavi psihološkim odnosima među malim brojem likova, često fizički izdvojenih ili izoliranih. Karakteriziraju ga duge, elaborirane scene, te izrazito ekspresivno korištenje pejzaža i vremenskih prilika. Kako njegovi filmovi ovise o meteorološkim okolnostima, Ceylan ih snima jako dugo, s minimalnom ekipom u kojoj ponekad preuzme i ulogu direktora fotografije. Takve će karakteristike imati i njegovi daljnji filmovi - sjajne “Klime” (2006.), film o patološkom odnosu dvoje razvedenih supružnika, te “Tri majmuna” (2008.), krimić o vozaču koji za novac preuzme krivnju za prometnu nesreću koju je skrivio njegov bogati poslodavac.
Analitičar društva
No, kruna Ceylanova dosadašnjeg opusa su dva posljednja filma, oba smještena u ogoljene pejzaže centralne Anadolije: “Bilo jednom u Anadoliji” (2011.) i “Zimski san”. Ceylanovi filmovi postaju dulji - oba imaju više od tri sata - s više likova, razrađenim digresijama i duljim scenama. Međutim, i dalje ih karakterizira relativno jedinstvo vremena i ugođaj koji se temelji na pejzažu i meteorologiji. U oba filma - a pogotovo u “Zimskom snu” - Ceylan se pokazuje kao analitičar turskog klasnog društva koje u mnogo čemu podsjeća na viktorijansku Britaniju. Bogati i siromašni jasno su razdvojeni, a među njima je nepremostiv jaz koji se lako pretvori u klasnu mržnju.