Odjel za spomenike, lijepu umjetnost i arhive - MFAA - bio je odjel američke vojske u Drugom svjetskom ratu kojem je vojni zadatak bio očuvanje ugroženih i otetih umjetnina u zaraćenoj Europi.
MFAA je 1943. osnovao američki predsjednik Roosevelt, prvih godina postojanja odjel se uglavnom bavio time da spriječi stradanje umjetnina u prostoru ratnih operacija, da bi kasnije - tijekom ‘45 i ‘46 - MPAA djelovanje preusmjerio na nalaženje umjetnina koje su nacisti oteli u okupiranim zemljama. MPAA se sastojao od unovačenih kustosa i profesora elitnih znanstvenih i muzejskih ustanova, a postrojbu su kolokvijalno nazivali “Monuments Men”.
Van Eyckov poliptih
“Monuments Men” bili su uglavnom poluzaboravljena fusnota Drugog svjetskog rata sve dok američki povjesničar umjetnosti Robert M. Edsel nije napisao o njima dvije dokumentarne knjige. Jedna od njih dopala je u ruke Georgeu Clooneyju koji je zajedno sa svojim “kućnim”“ scenaristom Grantom Heslovom napisao o “monuments men” scenarij, snimio film.
Kako Hollywood uvijek baci jaki snop svjetla na sve što dotakne, tako su i “monuments men” zahvaljujući Clooneyju postali medijska tema i dio opće kulture. Nakon što se o njima dosta pisalo, sad je pred nama konačno i sam film, koji je u subotu na berlinskom festivalu imao europsku premijeru.
Izvorni Monuments Men bili su razmjerno brojna jedinica u kojoj je bilo oko 400 stručnjaka koji su djelovali tri godine na širokom prostoru od Firence do Japana. Kako je tako postavljenoj temi očito nedostajao dramski fokus, Clooney i Heslov odlučili su se na znatna dramska prekrajanje i pojednostavljivanja.
Glavni junak filma je major Frank Strokes (Clooney), koji u filmu probere i regrutira grupu od (samo) sedam stručnjaka koji se s vojskom prebacuju na normandijski mostobran. Pri tom ulaze u oslobođene gradove i ustanovljavaju da su nacisti za sobom povukli niz remek-djela - dobar dio kolekcije pariške Jeu des Pommes, Michelangelovu Bogorodicu iz katedrale u Bruggesu, te Sliku Svih Slika - prvo remek-djelo renesanse i sliku koja sama ima povijest za pustolovni roman: ta je slika - naravno - politptih Mističnog Janjeta Jana van Eycka iz Genta.
Znatan dio posla “monuments mena” bio je - zapravo - iznurujuće, dosadno birokratski: popisivanje, katalogiziranje, nalaženje vlasnika. Kako muzeologija i nije podatna osnovica za akcijski film, Heslov i Clooney priču su nastojali zapapriti elementima akcijskog trilera i detekcije.
Trilerski mehanizam
Tako jedan od “monument mena” ( Hugo Bonneville) gine u puškaranju u kripti crkve u Bruggesu, potraga za tajnim nacističkim skrovištima poprima elemente detekcije, a na koncu imamo čak i trilerski mehanizam štoperice. M-men, naime, ustanove da se dobar dio ključnih remek-djela nalazi u rudniku soli u štajerskom Altauseeu. Kako je taj dio Austrije trebao biti ruska okupacijska zona, a Rusi su umjetnine plijenili kao ratnu reparaciju, junaci moraju isprazniti rudnik prije nego što nezasitni crveni na njega stave svoje čampere.
Ako vam sve ovo zvuči trivijalno, bojim se da je nažalost razlog taj što i jest. Clooney je do sada osim glumačke izgradio i sasvim respektabilnu režisersku karijeru u kojoj je znao balansirati između teških tema i humornog tona. Ovdje taj balans nije “klinkuo”. “Monuments Men” su film u kojem se ton stalno, kolebljivo mijenja od humorističkog ratnog buddy-buddy filma, preko dokudrame, do spielbergovskog patriotskog filma o žrtvovanju za ideale.
Jedan od problema filma je i taj što ni u natruhama ne tematizira moralno slijepe pjege priče o “monuments menima”. Tako je neispričan dio priče u kojem su M-men instruirali pilote kako da pri tepih bombardiranju Firence ne sravne Berninija.
Bez paradoksa
Film uopće ne tematizira problem umjetnina koje su u poratnom metežu dospjele u kojekakve treće ruke.
Također, film ni jednom ne propituje paradoks da su “monuments men” često bili profesionalci velikih angloameričkih muzeja koji su i sami puni egipatske, grčke, talijanske (pa i naše!) umjetnosti koja je tamo dospjela nekim davnim pustošenjem.