Rigoletto, opera u tri čina i dva sata trajanja, zasniva se na drami Kralj se zabavlja (1832.) francuskog pisca Victora Hugoa (1802-1885). Verdi je za to djelo znao od 1844. i odmah ga smatrao temom za operu. O Hugoovu djelu rekao je: “Tema je grandiozna, snažna i za protagonista ima lik, koji je jedan od najvažnijih kazališnih osobnosti svih zemalja i svih vremena.”
Zabrinjavajući likovi
U početku 1850. godine Verdi odlučuje baš taj sadržaj skladati da bi udovoljio obavezi koju je imao spram mletačkog kazališta La Fenice. Libreto je naručio od Mlečanina Francesca Marije Piavea, koji mu je već napisao pet libreta. Princip rada bio je uvijek isti: Verdi bi zapravo sam napisao libreto u prozi, a Piave ga je morao pretočiti u stihove, ali s duljinom koja je odgovarala Verdijevoj melodiji.
Nevolja je bila što je negativan junak Hugoove drame bio kralj, doduše francuski, a vladarske cenzure nisu rado dopuštale da ijedan i ičiji vladar bude prikazan kao negativac. Papinska cenzura je 1859. osakatila Krabuljni ples, ne dopustivši da na sceni žrtva atentata bude švedski kralj, iako je taj atentat bio povijesna činjenica.
Austrijski guverner Veneta Toggenburg-Sargans bio je šokiran libretom, u kojem se radilo o prokletstvu, zavođenju i atentatu, da ni ne spominjemo popis za njega zabrinjavajućih likova: razvratan i korumpiran vladar, dvorska luda grbavac i njegova kći, plaćeni ubojica i njegova sestra prostitutka.
Ostvario je svoje pravo na cenzuru i zabranio izvođenje te opere, uputivši pismo impresariju Teatra La Fenice: “Njegova ekscelencija vojni namjesnik izražava žaljenje što pjesnik Piave i čuveni maestro Verdi nisu znali izabrati neku drugu temu za prikazivanje svoje nadarenosti, nego baš ovu toliko odbojne nemoralnosti i opscene trivijalnosti...”
Problemi s cenzurom
Libretist Piave nije se ovime dao smesti. Na kraju je postignut dogovor. I sam Marzari, voditelj kazališta, objasnio je vlastima promjene: radnja s dvora francuskog kralja Françoisa I. prelazi na dvor Vojvode od Mantove (budući da je tamošnja dinastija Gonzaga tada već izumrla), kralj postaje vojvoda, a ime La Maledizione se mijenja u Rigoletto... Krajem siječnja 1851. Piave pismom Verdiju nagovješćuje dobru vijest: “Jučer u tri popodne vratio se naš Rigoletto [od cenzora], živ i zdrav, bez lomova i amputacija”. Verdi užurbano završava komponiranje djela, koje biva praizvedeno 11. ožujka 1851. u kazalištu La Fenice u Veneciji.
Praizvedba Rigoletta imala je mnogo uspjeha. Prije izvedbe Verdi je pjevače i instrumentaliste zamolio da o djelu ništa ne govore, jer se bojao plagijata. Bariton Felice Varesi glumio je Rigoletta. Mladi tenor Raffaele Mirate bio je Vojvoda od Mantove, a sopranistica Teresina Brambilla nastupila je u ulozi Gilde.
Uspješna premijera
U jutro nakon premijere, ljudi su ulicama Venecije pjevušili ariju “La donna è mobile”. No, istini za volju, Varesi se osjećao loše u svojoj ulozi Rigoletta. Pri izlasku na pozornicu imao je problema s grbom koju je nosio na leđima i uhvatio ga je napadaj panike. Okamenio se i stajao dok ga Verdi nije gurnuo tako da je izletio na pozornicu i skoro pao. Publika mu se, misleći da se radi o namjernom komičnom efektu, slatko nasmijala.
Rigoletto je u Verdijevu životu zauzeo posebno mjesto. Opera je to nalik na shakespeareovsku dramu, bliska Kralju Learu, u kojoj na vidjelo izlazi Verdijevo intuitivno razumijevanje ljudske egzistencije. U Rigolettu, kao i u Kralju Learu, odnos između oca i kćeri ide iz jedne u drugu krajnost. Od suosjećanja do ljutnje, od osvete do oprosta. Luda Rigoletto nezaboravan je lik. Dvoznačnog je karaktera, na početku se doima antipatičnim, a kasnije izaziva suosjećanje zbog svoje tragične sudbine, koja ga istovremeno čini i žrtvom i osvetnikom.
U Rigolettu se glazbeni stil vodi dramskom situacijom i usredotočuje prije svega na niz dueta. Tenorska arija La donna è mobile (Žena je varljiva) njezin je najpopularniji dio.
U glavnoj ulozi briljira sjajni verdijanski bariton L. Warren
Leonard Warren
Prvi bariton Metropolitana
Leonard Warren bio je jedan od najboljih verdijanskih baritona 20. stoljeća i u ovoj izvedbi Rigoletta briljira. Rođen je u New Yorku 21. travnja 1911. kao sin ruskih useljenika židovskog porijekla. Pjeva u zboru Radio Music Halla od 1935. Tri godine kasnije predstavlja se na audiciji za Metropolitan Operu i, usprkos tome što nema iskustva, biva odmah primljen i postaje prvi pjevač početnik koji se tako brzo uspijeva probiti do vrha Metropolitana.
Smjesta ga šalju u Milano kako bi s Riccardom Picozzijem pripremio pet različitih Verdijevih uloga u samo šest mjeseci. Sljedećih četvrt stoljeća Warren je bio prvi bariton Metropolitana, gdje 1948. sudjeluje u povijesnom televizijskom prijenosu Otella. Tada pjeva ulogu Iaga. U dobi od samo četrdeset i osam godina 1960. pada mrtav pored svoje partnerice Renate Tebaldi tijekom nastupa u Moći sudbine, upravo nakon što je završio ariju u trećem činu, koja počinje riječima “Morir, tremenda cosa” (Umrijeti, strašna je stvar).
Roberta Peters
Ljubimica Amerike
Njena više od 40 godina duga karijera trajala je više od bilo koje druge sopranistice u Metropolitanu. Zbog svojih posebnih koloratura i skladnog izgleda bila je ljubimica američke publike u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Rođena je 1930. u njujorškom Bronxu kao kći jedinica prodavača cipela i modistkinje. Na audiciji u Metropolitanu menadžer Rudolf Bing je traži da sedam puta otpjeva ariju Kraljice noći iz Mozartove Čarobne frule, dok je on sluša s raznih pozicija u kazalištu. Na kraju mladoj sopranistici daje ugovor za nastup u toj ulozi u veljači 1951. godine. Međutim, njen debi uslijedit će ranije, 17. studenoga 1950., kada je pozivaju da zamijeni pjevačicu Nadine Conner.
Richard Tucker
Početak u sinagogama
Rođen je kao Rivn Ticker, sin rumunjskih imigranata u Brooklynu 1913. Rano kroči u svijet glazbe, uglavnom kroz nastupe u religioznim izvedbama u sinagogama južnog Manhattana. Godine 1941. ne uspijeva na audiciji za Metropolitan, ali intendant te kuće čuo ga je kasnije u nastupu u Brooklyn Jewish Centru te mu daje posao. Bio je to početak tridesetogodišnje karijere, koja će završiti smrću 1975.